Louboutin.

Zašto ovoliko traje? Zar nije red da olakšam dušu i da odahnem više. Ne podnosim bol! I zašto me boli?! Ja ga ne volim, štaviše, mrzim ga, prezirem.. ne shvatam kako neko može imati srca da toliko povrijedi osobu, osobu kojoj je značio više od.. glupo mi je reći života jer je ta rečenica više postala ofucana. Reći ću, volim ga više od svojih navika, od ruke koja me je odgojila, od očevog pogleda koji me strogo pazio.. mnogo ga volim. Ja opet odoh naširoko. Svjesna sam svih njegovih mana i noževa zabodenih u moja leđa, svjesna osjećaja koji noćima razdire grudi i ne prestaje.. ali onda odem, prelistam sve naše uspomene, poglede, poljupce, pa čak i svađe i padnem. Padnem zajedno sa svim mojim pokušajem da prebolim, mržnja izblijedi a bol se sakrije u ćošak i čeka da me prođe stanje euforije i da opet sve ponovi. Smiješno, zar ne? Žalosno. A nekad se zapitam, da li je on nekada volio kao ja, svim srcem beskrajno. Ne znam, toliko pitanja imam a premalo načina da saznam odgovore. Mislim da nije volio, ili jeste.. ma nije.. ne znam. Pored toga što mu želim svu sreću svijeta želim da jednog dana, možda skora budućnost, upozna lijepu djevojku koja će ga nekom sitnicom podsjećati na mene, na nas. Želim da se gorko zaljubi i prepusti joj svoje srce. On će preuzeti nekad moju ulogu a ona njegovu. Želim da pati i da jadi i da ga ničije tuđe usne ne oporave kao što su to inače radile i tada neka se sjeti mene.. Želim da na svojoj koži osjeti poznatu kletvu ''Da Bog da ti volio nju kao ja tebe, a ona tebe kao ti mene''. ...Nisam savršena, jako sam daleko od toga. Ali ja sam ja,i ne sramim se toga. Kažu mi da se ponašam kao dijete. Ne, samo se volim smijati. Kažu mi da sam naivna. Ne, ja samo ne volim skrivati svoje osjećaje. Kažu mi da sam hiperaktivna. Ne, ja se samo zabavljam. Kažu mi da nisam normalna. Ne, ja samo iskorištavam svaku sekundu svog života na najbolji mogući način...