Taksist se nakon napornog radnog dana vraćao kući. Bila je ponoć. Negde pred njegovom zgradom ugleda ženu odevenu potpuno u belo. Stajala je nepomično. Došao je do nje i stao. Otvorio je prozor i upitao da li joj treba pomoć, ili želi da je odveze negde. Žena ga zamolila da je odveze do groblja i pružila mu svežanj novčanica. Odvezao ju je i ostavio pred ulaskom u groblje. Sledeće veče ponovilo se isto.... bila je ponoč, žena je stajala na istom mestu. Opet je zamolila taksistu da je odveze do groblja. Dala mu je više novca nego prošli put. Taksista je, kao i prošle noći, ostavio pred grobljem. Jedne noči kiša je lila kao iz kabla.... ona je ipak stajala na uobičajenom mestu. Skinuo je jaknu i dao joj da se ogrne. Scena se ponavljala sledećih nekoliko večeri A onda je žena nestala. Taksista se navikao na nju, nedostajala mu je. Danima se raspitivao ko je, odakle je. Konačno je saznao da je žena umrla pre deset godina, i da je živela u njegovom najbližem komšiluku! Odvezao se do roblja, hteo je sam da se uveri. Ušavši na groblje, ugledao je njen grob.... na nadgrobnom kamenu je bila njena fotografija. Na grobu je ležala njegova jakna! :
10. lipanj 2014
Znam jednu priču iz Japana, vako, jedna cura se vraća iz škole i kada je prošla putem kraj škole osjetila je da nešto smrdi na leš, ali nastavila je hodati, i ugledala je neku ženu kako sjedi mirno, zatvorenih očiju, kao kip. ne pomiče se, ali kada je cura došla do žene, osjetila je da ta žena mrdi na leš, i prepala se, i pozvala je policiju, ali samo što se okrenula da nazove broj žena je nestala cura se preplašeno okrenula i nastavila hodati, i čula je nešto iza sebe, okrenula se i ugledala tu ženu koja je smrdila na leš, i tu je iza nje sjedila kao i prije, cura je počela iz straha bježati, ali žena je ustala i počela tračti za njom, ali cura je potrčala, zaplela se i upala u cvijeće, nakon toga je ustala i vidjela je svoju prijateljicu kako stoji i pita je JESI LI OKE? ona je rekla JESAM, HVALA TI ŠTO SI TU, AL' DAL' SI TI VIDJELA NEKU ŽENUKOJA SMRDI NA LEŠ I GONJALA ME, ali njena prijateljica je rekla NE, OTKUD TI TO, TO SI SAMO UMISLILA SE, ali cura je bila sigurna da je vidjela tu ženu, i baš kada je pošla kući, njena prijateljica se počne ludo smijati i kaže PA ŠTA SI TI MISLILA, i pretvori se u ti ženu
KRAJ!!
10. lipanj 2014
HOROR
Moja najbolja prijateljica i ja nikad se ne odvajamo. Jedne noći ona je trebala prespavati kod mene. Te smo noći gledale horor o demonima koji ulaze u ljudske duše i čine ih pohlepnima i mrzovoljnima. Prije nego što uđu u ljudsku dušu, pričekaju ponoć, grebu ljude po licu i vuku ih za kosu. Kada smo pogledale film, uopće nismo mogle zaspati pa smo pričale o tom filmu do ponoći. Bile smo još više uplašene jer smo bile same kod kuće. Jer su moji roditelji bili na nekoj zabavi u susjedstvu. Napokon smo uspjele zaspati, ali ne zadugo.Prijateljica je odjednom počela vrištati, raditi bolne grimase i hvatati se za lice. Kad sam trepnula ona je bila u zraku. Ali mi je trebalo par sekundi da shvatim da je neka sila vuče za kosu. Odmah sam posegnula za telefonom i prije nego što sam utipkala broj, s druge strane linije netko je progovorio hladnim glasom:"Nećeš uspjeti", i linija se prekinula. Htjela sam utipkati mamin broj, ali telefon nije radio. Pokušala sam spasiti prijateljicu, tako da je primim za noge i povučem dolje, ali nju je to još više boljelo tako da sam prestala. Odjednom je sve prestalo, ona se strovalila na pod i ostala tako ležati nekoliko minuta. Nisam se usudila dotaknuti je. Kad se probudila, odahnula sam, ali ne zadugo. Naime ona je postala jako hladna i bezobrazna prema meni.Upitala sam ju što joj se dogodilo?Ali ona je samo bjesno u pidžami izjurila iz kuće. Od tada je prošlo mjesec dana, ona je izgubila sve prijatelje, ukljućujući i mene. Više ne želim znati što se dogodilo te večeri, nego samo želim da opet budemo najbolje i nerazdvojne prijateljice.
kraj
10. lipanj 2014
Sedmero teenagera su prije nekoliko godina iz razonode odlučili prizivati duhove. Nisu znali kog aprizivaju. Jedan od tih teenagera ima bioenergiju pa je na seansu ponio svoj gorski kristal. On je ujedno bio i medij.

U početku nisu imali baš puno sreće s prizivanjem duhova. Nakon nekoliko pokušaja prizivanja, uspjeli su prizvati duha. Uspjeli su uspostaviti komunikaciju. Prvo što se dogodilo je što su popucale sve žarulje u kući. Medij ga je uspio upitati zašto je ljut, jer je u sobi postalo hladno i jezivo. Prvo su mislili da je sve to samo šala.

Ritual su izvodili sa gorskim kristalom i slovima. Kada su ga ponovno upitali zašto je ljut, kristal se pomicao na slova: „Bit ćete kažnjeni“. Zatražili su ga da nešto učini ako je stvarno tu. U tom trenutku svaka čaša u kući je popucala. Nakon toga, teenagere je obuzeo strah. Shvatili su da su prizvali zlog duha.

Medij je opet postavio pitanje zašto je ljut. A na to pitanje kristal se pomaknuo na slova:“Ovdje sam ubijen.“ Prije nego što su mu uspjeli postaviti sljedeće pitanje ponovno je odgovorio „Bit ćete kažnjeni“ i komunikacija je prekinuta. Svi su ostali izbezumljeni. Poslije su se svemu tome smijali.

Nakon toga sedam dana je bilo sve normalno. Onda su im se počele događati čudne stvari. Lupanje od ponoći do zore, koraci škripanje i grebanje po zidovima. Teenageri su se opet našli i shvatili da im se svima, njima sedemo, događaju iste stvari.
Jedne večeri jedan od njih je nešto malo poslije pola noći, čuo korake kroz kuću, škripanje po zidovima i onda u jednom trenutku nešto mu je prišlo blizu. Vrata od sobe su se u tom trenutku otvorila i nešto je zagrebalo na štok od vrata. Izašao je iz sobe i ugledao je sjenu u dnevnom boravku kako sjedi u fotelji.

Na stolu je plesala kao neka životinja, imala je rogovr na glavi i dlakave noge kao koza ili jarac i u trenutku kad ga je pogledao, prestao je plesati i pogledao ga, imao je crvene sjajne oči. Teenager je pokušao upaliti svjetlo, ali nije mogao. Od straha se nije mogao pomaknuti. Nakon par sekundi sve je to nestalo.

Istu večer se nešto vrlo slično dogodilo djevojci koja je prisustvovala seansi. Čula je kako joj netko dolazi. Pomislila je da je to njen otac. U jednom trenutku vrata sobe su se naglo otvorila i njen pokrivač je pao sa nje. Pokušala se je okrenuti da vidi tko je, ali nije uspjela. Imala je osjećaj da ju je nešto uhvatilo za glavu i ne dajojo da se okrene, osjetila je dah na licu i vratu. Nije mogla ispustiti ni glasa. Nakon par sekundi ju je pustilo.

Teenageri su odlučili poduzeti nešto. Saznali su koga su prizvali. U toj kući živio je čovjek koj se bavio sotonizmom, prizivao je demone. U toj kući ubijen je 1966. Godine, zbog sumnje da je kriv za nestalu djecu i mučenje te djece. Bavio se crnom magijom.
Lokalno stanovništvo govori da nikada nisu pronašli tijela te djece. Kažu i da su se iz te kuće znali čuti navečer plač, škripanje, koraci i lupanje. Tada je nestalo sedmero djece, isto onoliko koliko ih je i prizivalo tog duha. Poslije toga teenageri se više nisu čuli ni vidjeli, mnogi su se odselili i onda je sve to prestalo.

Da li je sve ovo samo puka slučajnost ili ne, moja je preporukA da ne prizivate duhove jer nikad ne znate koga ćete prizvati.
10. lipanj 2014
PRIZIVANJE DUHOVA

sta mislite dali duhovi zaista postoje , ili su to pak price da se djeca preplase ? ova prica koju cu vam sada ispricati temelji se na stvarnim dogadajima i ispitana od strane znanstvenika ! 4maloljetnika istrazivala su i saznali kako ce prizvat duha , najme bezazleno prizivanje duhova , izgleda da se pretvorilo u nocnu moru ! nasli su staru napustenu kucu , sjeli u krug i poceli s ritualom. nakon 15 minuta jedan od 4maloljetnika osjetio je kako mu neko dise nad glavom , prestrasio se , jakooo , ali nastavio je s ritualom. nakon pola sata je svaki od 4clanova osjetio da neko seta oko njih da nisu sami. Izjurili su van , preplaseni , otisli svaki svojoj kuci , ali tu nije bio kraj. U kuci ( tocnije u sobi u kojoj su spavali ) osjetili su neciju nazocnost , osjetili su da im neko neda mira , da ih neko proganja. 3noci zaredom su to osjecali. 2clanova to nije moglo podnijet i pocinili su samoubojstvo , 2dvojca su isli na lijecenje , 1od njij je poslan u umobolnici gdje je i sam pocinio samoubojstvo. zadnji clan te ekipe koji je ostao ziv , poludio je , njegovi roditelji su zvali ergzorcista , ali on im nije pomogao. Zvali su znanstvenika koji se bavi seizmickim aktivnostima , i on je otkrio jaku energiju da prati tog djecaka. Proslo je i vise od 10god od kad su radili taj ritual , taj koji je prezivio jos dan danas osjeca da nikad vise nece biti sam , da ce ga uvijek neko PRATITI !
10. lipanj 2014
ovo je istinita priča
Ovu priču,odnosno ovaj događaj mi je ispričala moja prijateljica čija tetka živi nedaleko od moje bake,odnosno točno preko puta. Ova priča je zapravo događaj od prje jedno 5-6 godina,ali još je uvijek tajna jer ljudi kod nas ne reagiraju najbolje na takve svari koje ću vam reći. Sva ću IMENA izmisliti.

Znači da gospođa (50),nazovimo ju Marija,živjela je sa svekrvom Ivom ,svekrom Matiom i svojoj kćeri Anteom,a muž joj je poginuo. Svekrva i ona se nisu dobro slagale jer se nisu mogle dogovoriti tko će dobiti mirovinu pokojnog muža odnosno sina. Ipak odlučile su živjeti zajedno i tako podjeliti novce.

U prosincu 2005. godine djed Matia je završio u bolnici jer je dobi moždani udar. Krv mu se previše izljevala u mozak da bi pao u komu. To je trajalo mjesec dana. Ipak kasnije se čudom probudio,otišao kući. Ipak nije prošlo ni 2 dana dobio je drugi moždani. U siječnju 2006. godine svekar Matia je završio u bolnici,potpuno je moga funkcionirati,ali su ga liječnici zadržali nekoliko dana.

Marija je često odlazila u posjete svekru,a svekrva je bila sva ljuta. Jedne večeri,svekrva Iva se odlučila otuširati,ali pošto je bila slabija,Marija joj je htjela pomoći,no Iva se derala da želi sama. Bilo je oko pola 7. Marija je otišla u boravak s Anteom i gledala televiziju,kad je iz kupaonice panično izletjela svekrva Iva i počela vikati da joj prestanu kucati na vrata!

Marija joj je rekla da ni ona ni Antea nisu kucale,ali Iva nije htjela slušati. Nisu imale nikakvo logično objašnjenje,a Mariji je to bilo čudno i samo je odlučila da će večeras svi spavati u jednoj sobi,a onda se spremila i otišla van po mrklom mraku. (biloo je oko 8-9 navečer mislim,zima)
Kasnije se vratila i sve tri su zaspale u jednoj sobi,iako ih je bilo 4.

Kasnije,oko 3 sata (tako je Marija rekla,jer se probudila kad je na crkvi 3 odzvonilo) Marija je bila žedna i dolučila otići u kuhinju po vode u hladnjaku,jer su tad bunari bili presušili,a vodovod se još nije bio uveo.

[Tu je frendica zašutila i nije htjela ništa reći,ali mi je sutradan rekla što se dogodilo!]

Marija se vratila u krevet blijeda i klecavih koljena,a Antea ju je upitala što je bilo.
Rekla je kako je sišla dolje po vodu u hladnjak,a pored frižidera je bio poluprozirni duh svekra.
[Kaže da su joj se noge odrezale ! O ]

Potrčala je gore i sve ispričala kćeri te su zapalile svjeću. Nisu zaspale tu cijelu noć.
Svekrvi nisu ništa rekle,a jutro poslije su zvali iz bolnice i pošto se svekrva javila rekli da je jučer oko 6 sati umro Matija.
Naravno nikom nije bilo jasno kako je to moguće,ako mu je bilo dobro,ali kasnije su Marija i Iva otišle k jednoj ženi [47] koja im je rekla da je ono kucanje ustvari bio način na koji se Matija s njim htio pozdraviti.
10. lipanj 2014
Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.'' Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti. Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište. Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.
10. lipanj 2014
UKLETA KUCA POKRAJ LIVNA

Već dugi niz godina u Livnu i okolici kruži priča o čudnoj ukletoj kući smještenoj u selu Prisap, koje je petnaestak kilometara udaljeno od Livna. Za ovo malo selo u livanjskom kraju se vjerojatno ne bi ni čulo u svijetu, da nije bilo brojnih ekipa novinara i znatiželjnika, koje su htjele istražiti misterij vezan uz “Kuću strave”. Među mještanima kruže zastrašujuće priče o paranormalnim pojavama od kojih se ledi krvu žilama.
Fotoaparat zakazao
Noću se, navodno, iz napuštene, oronule kuće na osami čuju jezivi krici, koji kao da dopiru s tavana, dječji plač, koji dopire iz zidova, glasno lupanje, koje dolazi iz zidova, podova, garaže… Na kući se nalazi veliki križ, na kojem su polupana crvena stakla od kojih je izrađen.Postojanje križa čini kuću još mističnijom, a Prisapljani su nam potvrdili da nikad nije postojao običaj postavljanja križeva na kuće u ovom kraju. Na kući su velika crvena vrata od željeza, koja su zaključana, no to ne može spriječiti znatiželjnike da uđu u kuću, jer su prozori koji su nekad bili zakovani daskama, kao i balkonska vrata na katu polupani. Posjetili smo kuću u poslijepodnevnim satima i djelovala nam je sablasno, ali ne toliko strašno kako izgleda u noćnim satima. Nalazi se odmah uz cestu, a do nje vode oštećene kamene stepenice. Raslinje uz kuću je visoko gotovo metar pa nas je uz strah dok smo se približavali ukletoj kući mučilo i to što je moguće da nam put prepriječe otrovne zmije. Kako smo mogli vidjeti kroz prozor, unutrašnjost je jako devastirana, a na kamenoj terasi ispred kuće su ostaci nekakve drvene građe. Vrata mistične garaže su bila poluotvorena, no zbog zapuštenosti terena i visokog raslinja nismo mogli prići. Zbog drveta čija krošnja kroz prozor dopire u unutrašnjost prostorije nismo uspjeli ući, pa nam se mještanin, koji je bio spretniji od nas, ponudio da fotografira kuću iznutra. Potpuno novi, ispravni fotoaparat s novim baterijama u jednom je trenutku mistično zatajio, a kako čujemo to se znalo dogoditi i drugim pa se pitamo radi li se o slučajnosti ili… Vlasnik ove kuće, koja budi veliki interes je Marko Marčenko, rodom iz Prnjavora, koji je oženio djevojku iz Prispa, a kuću je kupio davno prije rata. Mještani tvrde da je njegova obitelj vrlo kratko živjela u toj kući te da se odselila u Njemačku. Priča se da sad žive u Kaštelima te da vrlo rijetko dolaze u Prisap. Tijekom rata, u na prvi pogled jezivoj kući, utočište su pronašle izbjeglice iz Jajca, koje su se nakon mjesec dana odselile zbog strašnih i neobjašnjivih pojava.

Smrt dva vojnika
Međutim, mještani koje smo pronašli u seoskoj gostionici, tvrde da su često boravili u kući s izbjeglicama i navode da su se odselilizbog velikog broja neobično velikih zmija, a ne zbog neobjašnjivih pojava. “Dica su se pripala zmija i zato su oni otišli u kuću na drugom kraju sela” rekao je jedan od mještana, koji nas je otpratio do “prnjavorkine kuće”, kako je u selu zovu. Tvrdi da je znao i prenoćiti tu, ali navodno nikad ništa neobično nije čuo, vidio ili doživio te da su izbjeglice bile nezadovoljne smještajem u kući, koja je u vidno lošem stanju pa da su zato pričali strašne priče o kući, ne bi li na taj način od općine dobili bolji smještaj. Na naš upit gdje je ta druga kuća, u koju su bili smješteni, rukom nam je pokazao na suprotni kraj sela dok smo stajali pred vratima uklete kuće, da bi nakon par minuta rekao da izbjeglice tu više na žive. Nakon izbjeglica tu su privremeno bili smješteni vojnici, koje je u kuću pustio njezin vlasnik, kako bi opovrgnuo sablasne
priče. No ni oni nisu dugo izdržali. Mještanima su rekli da više nisu mogli podnijeti užasne krikove, stravično lupanje i dječji plač, koji ih je dovodio do ruba živčanog sloma! Dva vojnika, koja su tu boravila su tragično završila…Na ime, jedan od njih se nedugo nakon odlaska iz uklete kuće ubio, a drugog je ugrizla zmija, zbog čega je preminuo. Međutim mještani s kojima smo razgovarali
ne vjeruju ovim pričama, tvrde da su to sve izmišljotine.

Svaki naš upit o neobičnim pojavama izazvao je reakciju paničnog opovrgavanja bilo kakvih čudnih događaja, što je u nama dodatno probudilo sumnju… Dodali su i to da je vlasnik, navodno, htio prodati kuću i premda je bilo zainteresiranih kupaca, od te namjere je odustao. Kuća na groblju Dugi niz godina s generacije na generaciju se prenosi legenda da je kuća sagrađena na židovskom
groblju, kao i to da su na tom mjestu u prošlosti djevojke i žene zakopavale izvanbračnu djecu, koju bi pobacile. Naši sugovornici tvrde da su te priče izmislile “dokone” babe da bi uplašile djecu te da su jedina neobična pojava u “kući strave” velike, debele zmije. Kažu da se ni najstariji mještani, navodno, ne sjećaju nikakvogžidovskog te da uz katoličko postoji još samo tursko groblje, smješteno nedaleko od kuće. Odlučno tvrde da je cijela priča preuveličana te su nas pozvali da se vratimo navečer i da se nakon pića u seoskoj gostionici, uputimo prema ukletoj kući, kako bismo se mogli uvjeriti da se tu ne događa ništa strašno. Odlučile smo se ipak same vratiti u noćnim satima. Vozeći se do kuće po “mrklom” mraku, parkirali smo kraj spomenutih kamenih stepenica i čule zvuk, koji je djelovao kao da se nešto srušilo. Hrabrost nas je napustila pa nismo mogli provjeriti je li bila riječ o posjeti divlje životinje, urušavanju zida u kući ili o nekoj drugoj pojavi…
10. lipanj 2014
UBOJICA

Bila je noć u Ličkoj Rječini. U blizini nije bilo ni žive duše. Obitelj Maričić se selila u jednu staru, napuštenu kuću gdje je živio starac Petrović dok mu nije izvađena kralježnica i glava spržena u mikrovalnoj pećnici. To je bilo najgore ubojstvo koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Taj strašan zločin je počinio njegov sin Tihomir.
To ubojstvo je stvarno potreslo zajednicu. Stari Petrović je stvarno volio svog sina. Branio je svog sina kada je činio mala vandalska djela protiv drugih članova zajednice. Tihomir je imao stalno problema, a njegov otac mu je uvijek pomagao. To ubojstvo je bilo tako neočekivano. Njegov otac mu je bio jedini prijatelj.
Vratimo se sada obitelji Maričić koja se uselila u njihovu kuću. To je bila jedna obična obitelj. Ante i Ana su imali dvoje djece, petnaestogodišnju Mariju i desetogodišnjeg Marka. Djeca su upalila televizor kojeg je otac tek donio iz kombija. Nije bilo ništa pametno na programu pa su stavili na vijesti.
U vijestima su čuli sljedeće: „Večerašnja glavna vijest je da je Tihomir Petrović pobjegao iz psihijatrijske bolnice. Da vas podsjetimo, Tihomir Petrović je ubio svoga oca tako da je izvadio njegovu kralježnicu, odsjekao mu glavu i spržio je u mikrovalnoj pećnici. Policija strahuje da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad, Ličku Rječinu. To je posebno upozorenje svim ljudima s tog područja da budu na posebnom oprezu. Nemojte otvarati vrata strancima. Policija ulaže sve moguće napore da uhite najokrutnijega ubojicu. On može biti naoružan i opasan.”

„O čemu su to govorili?”, pitao je otac.
„Ma ništa posebno. Samo još jedan zatvorenik je pobjegao i policija želi da svi budu na oprezu.” Odgovorila je Marija, koja nije željela propustiti nijedan trenutak TV showa koji je slijedio na TV-u.
Ante je bio više zabrinut zbog vijesti i želio je biti na oprezu, ali nije želio plašiti djecu.
Ana!”, viknuo je Ante, „dođi u kuću.
„Šta? Još imamo jedan cijeli kamion stvari za unijeti unutra.”, prigovarala je Ana.
„Ne sada, dušo. Samo uđi unutra da mogu zaključati i pomozi mi provjeriti da su svi prozori i vrata zaključani.”, rekao je Ante.
„Šta se događa s tobom?”, upitala ga je Ana zbunjena njegovim ponašanjem.
„Ubojica je pobjegao iz zatvora. Policija misli da bi mogao doći ovdje u Ličku Rječinu.”, objasnio je Ante.
Tek kad su provjerili sve brave, čuli su jedan glas. „On dolazi kod vas”, upozorio ih je glas. „Vi........vi ćete umrijeti.”
„Tko si ti? Tko je u kući? Tko će doći kod nas?“, ispitivao je Ante dok je pretraživao sobe da nađe uljeza.

Obitelj se držala zajedno na kauču i gledali su prozore i vrata, bojali su se da su im životi u opasnosti. Ali nisu mogli zvati policiju i reći im da ih je duh upozorio da će ih netko ubiti.
Točno kad je sat označio ponoć, čuo se zvuk otvaranja glavnih ulaznih vrata. Obitelj se zagrlila zajedno kad je zvuk koraka postajao sve glasniji i glasniji, kako se približavao sobi u kojoj su sjedili njih četvero. Ante je uzeo bejzbolsku palicu. Čekao je pred vratima da uđe uljez u sobu.
Odjednom su se ugasila svjetla i Marija je vrisnula. Kada su se svjetla upalila, ubojica se pojavio pred njima. „Gdje je Marija, ona je nestala”, viknuo je Ante. Njezina majka je počelo odmah plakati.

„Tko si ti”, upitaše ga Ante.
Zašto, ja sam Tihomir.”, smijao se zlobno, vidjevši koliki je strah prouzročio kod obitelji Maričić.
„Gdje je naša kćer? Dati ćemo ti sve što želiš ako nam vratiš našu kćer.“, jecala je Ana.

„Vi hoćete vidjeti svoju kćer ponovno?“, smijao se Tihomir. „Pa, pogledajte.“ Tihomir je pokazao na strop i Ana je vrisnula. Tamo je bila zavezano Marijino beživotno tijelo sa 13 čvorova.
„Svi mi moramo jednom otići“, rekao je Tihomir i nestao.

„Pokušao sam vas upozoriti, ali vi niste slušali“, rekao je onaj stari glas. „Bježite dok još možete, on će se vratiti.“ Ante se uspaničio i nije ga bilo briga što drugi misle i počeo je vikati: „Marko, Ana idemo odavde!!“
Ponovno su se ugasila svjetla i čuo se krik njegove žene. „Ana“, viknuo je Ante. Kada su se svjetla upalila, Ane više nije bilo. Tihomir ju je odvukao u šumu gdje je bio stroj koji služi za rezanje grana i drva. Bez oklijevanja, Tihomir je stavio Anu u stroj i upalio ga. Dijelovi kostiju i krv frcali su okolo mjesta gdje je Ana bila živa izrezana. On je stajao tamo i gledao taj prizor kao da gleda neku izvedbu komedije.
„Sada je vrijeme da umru ostali u kući, kada neće otići iz moje kuće.“, govorio je Tihomir dok se vraćao u kuću. Ante je bio u kuhinji i tražio je Anu. Nije mogao zvati pomoć zbog toga što su se tek doselili u kuću, telefon još nije bio priključena, a najbliži susjedi kilometrima daleko. On je samo želio da se prekine ta noćna mora.
„Ti si sljedeći“, rekao je Tihomir kad je uhvatio Antu za vrat. Ante je uspio uzeti nož da pokuša obraniti sebe i sina. Potrčao je gore u sobu, a Tihomir za njim. U sobi ga je uspio uhvatiti i oteo mu nož. S tim nožem mu je razrezao grkljan i nastavio mu potpuno odrezati glavu. Podigao je njegovo tijelo na ramena i vrtio se po sobi da pošprica cijelu sobu krvlju. Odnio je njegovo tijelo do stepenica i bacio ga dolje.
„Tata“, vikao je sin. Sada je bio potpuno sam s ubojicom.

Tihomir se počeo glasno smijati i gledao u Marka i rekao: „Dobro došao u moju noćnu moru....“
„Ne više“, rekao je onaj glas.
„Tko je to rekao?“, pitao je Tihomir, po prvi puta uplašeno. „Ti zvučiš kao moj..........moj tata.“ „Vidio sam dosta. Ti više nećeš nikoga povrijediti, naručito ne ovoga dječaka. Možda sam uništio tebe, ali neću ovoga dječaka.“
„Dođi i bori se kao muško. Jednom sam te ubio, mogu ubiti i tvoju dušu.“ Tihomir je gledao uplašeno i odjednom osjetio da je poletio i zabio se u zid. Na zidu se zabio u jednu vješalicu koja ga probola kroz tijelo. Tako na zidu je samo rekao: „Tata, pomozi mi.“

„Ne ovaj put sine, ne ovaj put.“
10. lipanj 2014
FANTOMSKA KUĆA
Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Naveèer su odluèili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i veèerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugaćke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.
Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetaći. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon veèere - biftek, pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.
Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viðali putem kroz Francusku.
Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noæenje i doruèak za èetiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte). Nevjerujuæi takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj. Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je èitava zgrada nestala.
Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979, ali trinaest puta veæa od one koju su platili u onom ljepšem hotelulu, a sada, čini se, tajanstvenim.

Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više zaèudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida. Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su. Jesu li oni nekako otputovali u prošlost?
Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.
1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo podruèje i obavjestio da je našao kuæu koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživaćem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuæa, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot.
Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine.

Ušli su unutra i poèeli prouèavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini izmeðu dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, toèno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog raèuna, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplačuju samo neznatnu, simboliènu svotu.

Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zakljuæili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena.
Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noĆ ne postoji, to æe biti jedan od najzanimljivijih sluèaja u analizama psihièkih istraživanja.
Ako se, pak, hotel pronaĐe, bit æe to još jedan sluČaj "mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.
10. lipanj 2014








10. lipanj 2014
CRKVA

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slusas...
10. lipanj 2014




10. lipanj 2014
VIDEO: Ukletu sliku nacrtanu krvlju čuva duh
Screenshot YouTube
Vlasnik slike Čovjek u patnji tvrdi da je umjetnina koju je naslijedio ukleta, a kako bi to dokazao već je neko vrijeme snima. Zanimljiva povijest slike navodno ide u prilog tome, a vlasnik tvrdi da je napokon uspio snimiti duha koji je čuva.

Sliku je navodno naslikao depresivni umjetnik, a s bojom je pomiješao i svoju krv. Nedugo nakon toga, navodno si je oduzeo život. Slika je više generacija u vlasništvu iste obitelji, a iako oduvijek tvrde da je ukleta, ne žele je se odreći.

Paranormalne aktivnosti slike svode se na neobične siluete, lomove svjetlosti, a ponekada i neobične zvukove. Vlasnik je odlučio predstaviti dokaz da je slika ukleta tako što ju je snimao u noćnim satima.

Iako je već napravio seriju snimaka, na najnovijoj se navodno vidi i duh koji čuva sliku. Vlasnik tvrdi da nema objašnjenja za neobičnu aktivnost, a pretpostavka je da se radi o duhu umjetnika koji će zauvijek ostati vezan uz krvavu sliku.
10. lipanj 2014




10. lipanj 2014
LJUDI SJENE

Da li vam se ikad dogodilo da dok mirno sjedite, nešto radite, krajičkom oka primijetite neke obrise koji se pomiču, a kad pogledate nema ničega, a kako se to češće ponavlja znate da ne umišljate? Ili još famozniji osjećaj da vas neko promatra? Po svoj mogućnosti najvjerovatnije vas neko i promatra osim znatiželjnog susjeda. Ne, ne radi se o shizofreniji. Ljudi diljem svijeta svjedoče ovom fenomenu. Kažu da ih obično vide krajičkom oka na par trenutaka, no u zadnje vrijeme pojavljuju se čak i kada ih se direktno gleda na nekoliko desetaka sekundi. Mogu prolaziti kroz materiju kao da ona ne postoji. Iako uglavnom ljudi tvrde da su to neki nedefinirani humanoidni oblici, više poput magle, i uvijek su tamni čak i u tamnoj prostoriji (tamniji su od same tame) neki tvrde da im se mogu vidjeti crvene oči. Zovu ih «shadow people» ili ljudi sjene po naški.

Dakle što su ljudi sjene? Postoji dosta teorija, a evo par glavnih:

Prvo šta će svi skeptici izjavit je da je sve to plod mašte. Naša mašta se poigrava s nama, ili možda je to sjena uzrokovana farovima automobila. Naravno ovo bi se moglo primijeniti u većini susreta, ali ne može objasniti baš sva viđenja ljudi sjene.

Druga teorija je teorija o duhovima (koja je i meni prva pala na pamet), no ta teorija nije baš kompetentna jer postoje mnoge razlike duhova i ljudi sjene. Pojave duhova uvijek su bjelkaste, transparentne, i dobro definirane ljudskim oblikom, često odjeveni, dok su ljudi sjene tamni, više poput sjene (kako im samo ime govori), i iako imaju čovjekoliku konturu, zbog tame nije moguće uočiti ikakve detalje na njima, osim crvenih očiju. Dakle ova teorija bi se možda mogla i eliminirati, no opet možda je to neka nova vrsta duhova.

Da su demoni ili drugi entiteti osim duhova moglo bi se pretpostaviti zbog njihove tamne boje. No ukoliko su to demoni, moramo se zapitati koja je svrha ovakvog prikazivanja? Prema predajama oni su zli, straše i muče, no demoni mogu biti mnogo strašniji od neke tamne maglice.

Možda su astralne projekcije, dio nas koji napušta naše tijelo dok npr. spavamo, no astralne projekcije osoba obično nalikuju tim osobama, zbog čega je došlo do deformacije oblika? Možda zbog neuvježbanosti?

Teorija o putnicima kroz vrijeme kaže da su možda naši potomci našli način za prevladat prepreku vremena, no kako svaki pomak u prošlost donosi promjenu vremenskog toka u budućnosti, moguće da je to način da prolaze i promatraju bez nekog većeg utjecaja. Ovo bi moglo objasnit zašto ljudi na njima uglavnom vide samo definirane oči.

Bića iz drugih dimenzija – čak je današnja znanost uvjerena da postoji više od 3 naučene dimenzije. Ukoliko postoje druge dimenzije moguće je da nekakva bića nastanjuju te dimenzije. Po jednoj teoriji dimenzije postoje paralelno s našom što želi reći da su svuda oko nas, a ta «bića» možda znaju kako prolaziti iz njihove dimenzije u našu. Kad bolje promislim ova teorija mi najviše leži. Jer i kod opisivanja svemira percipiram ga poput višedimenzionalnog prostora. Ali ova teorija, za razliku od ostalih, najmanje je proučena te postavlja najviše pitanja.

Te na kraju dolazimo do famoznih vanzemaljaca. Pošto je sve uz pojavu, viđenja ovih bića bizarno, i na rubu svake lucidnosti, lako je pretpostaviti da su oni (ili bar jedna vrsta od njih ukoliko ih ima više) došli u obliku ljudi sjene. Prema svjedočenjima «Grey-i» mogu prolaziti kroz zidove, zatvorene prozore, mogu se samo pojaviti iz ničega i opet tako nestati… Ali nekako sumnjam u ovu teoriju, mali zeleni, sivi kojegod da su boje – da se pojave ili bi pokušali stupit u kontakt s nama ili bi se bolje sakrili ili bi izgledali puno strašnije.

Naravno da se neke od ovih teorija preklapaju, duhovi i vanzemaljci mogu biti bića iz drugih dimenzija, ili putnici kroz vrijeme. No problem je što ne postoji efikasan način da se dokaže ili odbaci niti jedna od ovih teorija. Bar ne za sad.
10. lipanj 2014




10. lipanj 2014
BLOODY MERY
Krvava Meri je duh koji se pojavljuje u ogledalu nakon sto se njeno ime izgovori 3 puta. Cesto se ova igra igra na zurkama. Vecina ljudi koji su upoznati sa ovom legendom se zaustave prije nego sto izgovore ime posljednji put.

U nekim verzijama, ime duha je drugacije kao i broj koliko puta ime mora biti izgovoreno. Kao ime duha spominju se Black Agnes ili Hell Mary.
Igra ide ovako: Stane se ispred ogledala u zamracenoj sobi. Ime Krvave Meri se izgovori 3 puta nakon cega se njen lik pojavljuje u ogledalu. U nekim verzijama dozivanje Meri moze uspjeti: samo u ponoc, za vrijeme punog meseca, onaj ko je doziva mora se vrtiti u krug, njeno ime se mora izgovoriti 13 puta i pritom se mora drzati upaljena svijeca.
U nekim verzijama, Meri je duh majke, cesto udovice, koja je ubila svoju djecu. Takodje u nekim verzijama, Meri je duh mlade majke cija je beba ukradena. Ona je zatim poludjela od bola i na kraju se ubila. Tada osoba koja priziva Meri mora reci: "Krvava Meri, ubio sam tvog sina." ili "Krvava Meri, ubio sam tvoju bebu."
Postoji i verzija price u kojoj se duh naziva Mary Worth. U ovoj verziji Meri je greskom optuzena da je ubila svoju djecu. Prizivac mora izgovoriti reci: "Vjerujem u Meri Worth."
Ove igre su cesto test hrabrosti za onog ko je odredjen da priziva duha. Po legendi, Krvava Meri ce poslije prizivanja ubiti onoga ko ju je prizvao. ubojstvo je uvijek opisano kao prilicno nasilno: Meri ce prizivacu iskopati oci, dovesti je do ludila ili je cak uvuci u ogledalo.
U nekim legendam, osoba koja je priziva, ne smije gledati direktno u Meri. Meri se pojavljuje iza prizivaca, pa je ta osoba moze gledati samo preko ogledala. Tada ce Meri toj osobi otkriti buducnost, posebno detalje vezane za brak i dijecu.
Mnogi veruju da je Krvava Meri povezana sa engleskom kraljicom Meri I. Ona je u poviseti poznata kao Krvava Meri. Kraljica je imala mnogo djece (17-oro), ali su sva umrla jos u djetinjstvu. Po vjerovanjima, Meri je izludjela zbog gubitka djece.
Krvava Meri se spominje u filmovima, crtanim filmovima i serijama. Sam ritual prizivanja je uzet za slicna prizivanja likova. Npr: Kendimen (Candyman) ili Bitldjus (Beetlejuice).
10. lipanj 2014




10. lipanj 2014
BEĆANJE
U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.
Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.
Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Ĺ est mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.
Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.
Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i"¦"¦.''
Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.
'Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa"¦"¦.ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''
'Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''
Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.
Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:
'Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti"¦''
Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''
Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.
'Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana
''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''
Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.
Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.
Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.
''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''
Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.
Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Ĺ to je s tobom? Da li si pijan ili što?''
Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:
''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''
'O čemu govorite?'', pitao je Marko.
Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.
''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.
Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:
'Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''
Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.
Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad
10. lipanj 2014
Obitelj Brandhauser iz srednje Slovacke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Price o povezanosti s vragom rasirile su se po okolici brzinom munje. Sto je zapravo u svemu istina? Prokletstvo obitelji Brandhauser pocinje jos u 19.stoljecu. Tada je, navodno, jedan od clanova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag vec vise desetljeca podsijeca njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima! Glasine o nasoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao vec moj pokojni otac - kaze (1996.god) danas 76-godisnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pricao mi je to kao kuriozitet" - objasnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjecam se da se u vrijeme mog djetinjstva u nasoj obitelji dogodilo nesto, sto bi potvrdjivalo ove oceve price". Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji clan obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rodjendana - kao prvi od zivucih potomaka dobio je poruku od vraga. Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadrzavala je na latinskom slijedece rijeci: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slicnu vrazjem kopitu. Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo nasalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za covjeka mojih godina - nastavlja pricu stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zasto se sali na moj racun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio". Na los vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rodjendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kcerka Marija, a zatim istom prigodom pocetkom prosinca i njezina kcerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je vise nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapace, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogucnosti da bi nas netko htio prestrasiti." - kaze Marija - "Nismo pronasli ni moguce zastrasitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo poceli traziti uporisnu tocku u proslosti." Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio zut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronasli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji ce odrediti sudbinu roda Brandhausera iducih desetljeca. Nadam se da ce to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inace bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti. Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada djecaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam tocno znao cemu sluze. Nisam razumio ni neke djedove price, koje mi je pricao. Bile su strasne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed cudak. U takvom mi je sijecanju i ostao." Ono sto najvise zacudjuje jeste analiza. Njome je utvrdjeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina , a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identicne. Obitelj Brandhauser ceka sto ce se dalje dogadjati...
10. lipanj 2014
ajduža horor priča na svijetu
Bila je ponoc.Relja se vracao kuci od svoje devojke sa kojom se upravo posvadjao.
"Boze,ne mogu da ih shvatim...Devojke su toliko cudne...Ne razumem...Kad bi mogao neko da mi objasni.",razmisljao je naglas kada ga je prekinuo zenski glas:
"Ja cu ti sve objasniti ako mi dozvolis?!",smesila se veoma lepa devojka,koliko je mogao da primeti u mraku.Zvala se Sanja i bila je prosto savrsena...Pricali su dok sunce nije svanulo i rastali su se uz dogovor da se nadju kasnije tog dana.
Posle tacno mesec dana od njihovog prvog poljupca,Relja je spremao iznenadjenje za svoju dragu.Bio je toliko zaljubljen,nije znao sta radi.Izradio je sve zajednicke fotografije i hteo je da joj da album sa njima a ispod svake slike posvetu.Ali kada je pogledao slike,ona je na svakoj ispala mutno,kao neka senka.Pokusao je ponovo,ali opet isto-samo senka.Nista mu nije bilo jasno.Onda je shvatio da on o njoj ne zna skoro nista.Ona je upoznala njegovu majku,posto oca nije imao,prijatelje a on njenog nikog ne zna.Majka je bila rezervisana prema njoj,dok ju je Sanja gledala sa cudnim,skoro zlim osmehom na licu. Majka mu je rekla da ona lici na nekog iz njene proslosti koga bi zelela da zaboravi i nije bila odusevljena njihovom vezom.Kada je to vece Sanja stigla kod njega,pitao je kada ce upoznati njene roditelje,ona je rekla da ima vremena,da imaju celu vecnost za to. To vece Sanja je odlucila da mu pokloni svoju nevinost.Dok joj je polako skidao majcu,na njenom stomaku video je uzasne oziljke,kao da je neko nozem sekao i kao da su skoro napravljeni.Pitao je odakle joj to a ona je sa zagonetnim smeskom na usnama rekla: "
To mi je uspomena iz proslog zivota.Podsetnik da ga nikada ne zaboravim!"
Ta noc je prosla brzo kao i narednih mesec dana a on jos uvek nije znao nista o njoj...Jednog dana joj je ispala licna karta i on je pogledao sa cudjenjem :
"Kakva ti je ovo licna karta?Zasto ovde stoje dva datuma rodjenja?1971. i 1989. godina,a nema pravog datuma tvog rodjenja..?!" Sanja mu je samo rekla sa zagonetnim osmehom da je to zato sto se dva puta rodila.Kada mu je videla zacudjenu facu,samo je odmahnula rukom i rekla:
"Ma,sta ti je,to je neka greska glupih pandura!",okrenula se i otisla.Narednih dana je nije ni zvao ni trazio.Morao je dobro da razmisli o svemu.Mogao je da ode na onu adresu iz licne karte,ali se plasio da bi joj mogao napraviti probleme ili saznati nesto sto bi ih razdvojilo.
Petog dana od njihovog poslednjeg susreta,Relja je sa drustvom otisao da poseti grob svog prijatelja iz detinjstva...Dok su prilazili njegovom grobu,Reljina drugarica je uzviknula :
"Vidi,ova je ista tvoja Sanja,cak je i ime isto." Relja je skamenjeno gledao u sliku devojke... Na spomeniku ispod slike stajalo je SANJA M..... 28.06.1971.-11.02.1989.Setio se njene licne karte i datuma u njima-istih kao ovi na grobu,njenih reci o dva rodjenja,oziljaka i senka na fotografijama umesto njenog lika.Zavrtelo mu se u glavi,osecao se kao da je u nekom losem horor filmu...
"Ma,mora da postoji objasnjenje,ovo nije stvarno,ove stvari ne postoje",razmisljao je dok se kretao prema adresi koja je bila naznacena u licnoj karti.Nadao se da ce mu ona otvoriti vrata,onako nasmejana i lepa kao i uvek i da ce se zajedno smejati ovom njegovom strahu.
Stajao je i skupljao snagu da zakuca na vrata,kada su se ona sama otvorila. Na njima je stajala devojka od nekih dvadesetak godina koja je neodoljivo podsecala na Sanju.Relja se nervozno nasmejao i sa nadom u glasu upitao:
"Da li si ti Sanjina sestra?"Devojka ga je zacudjeno pogledala i rekla da je jedina Sanja u njenom zivotu bila njena majka koja je odavno poginula! On je gledao sa nevericom i rekao:
"Ali,nemoguce,previse licite!!!",bio je totalno zbunjen.
"Ma ko si bre ti i na koga toliko licim?!",devojka je vec bila besna. On je i dalje gledao kao da vidi duha,misli su mu bile zbrkane,osecao je kao da tone u crnilo iz kog nema povratka.Sledece cega se seca je to da je lezao na nekom krevetu i da ga je Sanja gledala zabrinuto.
"Sanja,sta se ovde desava,ova devojka ti je sestra,ne razumem nista?".
"Ne,ja nisam Sanja,ja sam Milana,a Sanja je bila moja majka na koju licim i koja je poginula kada sam imala svega sest dana.A ti si?",devojka je i dalje,i ako i dalje pomalo zabrinuta,bila poprilicno besna.
Relja je konacno dosao sebi i ispricao Milani neverovatnu pricu o devojci Sanji,oziljcima,spomeniku sa njenom likom na groblju.Devojka ga je gledala odmahujuci glavom.
"Ne verujem ti ni rec,prica je suvise bizarna i najverovatnije postoji realno objasnjenje za to." I sam Relja je tako mislio ali je duboko u sebi osecao da ima tu jos nesto sto nema logicno objasnjenje. I onda se setio licne karte koja je jos uvek bila kod njega i pokazao Milani.Milana je par sekundi gledala licnu kartu i odjednom pocela nekontrolisano da place i vice na Relju:
"Ko si ti?! Kakva je ovo bolesna sala,zasto mi to radis?!Kakav si ti to manijak,objasni mi odakle ti ovo?!" Relja je cutao i cekao da se devojka smiri.Polako mu se u glavi stvarala luda ideja da je Sanja duh Milanine majke iako mu je razum govorio da to ne moze biti istina.A i ako postoje ikakve sanse da je to istina,nije mu bilo jasno sta Sanja trazi u njegovom zivotu.
"Ne mogu da verujem o cemu razmisljam,pocinjem da ludim...",mislio je.Milana se smirila i pocela je da mu prica svoju tuzu pricu:
"Ovo sto cu ti sad ispricati procitala sam i majcinom dnevniku i tada je baba morala da mi isprica istinu do kraja. Kada je moja majka imala petnaest,sesnaest godina upoznala je nekog lika koji je bio problematican ali i totalno lud za njom.Njoj se svideo i pocela je da se zabavlja sa njim.Jednom se kasno vracala kuci sama i neki pijani momci su je uhvatili i izivljavali se nad njom.Kada su je pustili dosla je pravo kuci,krvareci i rekla mojoj baki sta se desilo,a baka je samo smestila u krevet i rekla da nece zvati policiju,da je to sramota,celo selo ce saznati. Od tog dana moja majka vise nije bila ista. Izbegavala je svog decka,a i kada se videla sa njim nije mu dozvoljavala ni da je dodirne.Njemu je to bilo sumnjivo i poceo je da je optuzuje da ga vara. Postao je opsesivan,pratio je,napadao je. Ona je htela da ga ostavi,ali ga je previse volela.Onda je jedan dan neka zena dosla kod nje sa malim detetom od nekih dve godine i rekla da je ona zena od njenog decka,da ih ostavi na miru.Mama je odlucila da ga ostavi i tad je pocela da primecuje prve znake trudnoce. Rekla je babi i one su se odselile u drugi grad. On je nekako pronasao i video je u poodmakloj trudnoci i znao je da nije njegovo dete,dokazao je da ga je varala. A ona je znala da je dete od jednog od momaka koji su je silovali,ali je sada bilo kasno da mu kaze. Iako je on nju stvarno voleo imao je svoju porodicu i dete koje je stvarno bilo njegovo.Porodila se mesec dana kasnije. A sest dana nakon porodjaja on je ponovo dosao kod nje,video je kako me drzi i poludeo od ljubomore sto drzi tudje dete a ne njegovo. Baba nije bila kuci a kada se vratila zatekla je mene kako vristim a moju majku kako lezi na podu potpuno isecenog stomaka. Zvala je policiju i hitnu,ali su oni mogli samo da konstatuju smrt. Uhapsili su tog decka i mislim da je on jos uvek u zatvoru.A baba i ja smo posle svega dosle ovde.".
Milana je zavrsila pricu,jecajuci,dok ju je Relja nezno grlio. Nije mogao da zamisli kako joj je bilo kada je saznala. Njega je bolelo kada je postao svestan da mu je otac mrtav,ali ovo nije bilo ni blizu toga.Milana mu je zatim rekla da je njena majka znala ko ju je silovao i da je ona odlucila pre dve godine da sazna ko joj je od njih otac. Kada je pronasla sve te ljude saznala je da su svi umrli stravicnom smrti i da ubica nije pronadjen.
Relja je tada shvatio da Milana u celoj prici nije pomenula ime ubice njene majke i upitao je za to.Ona mu je sa neverovatnom mrznjom rekla ime. Njemu se prvo ucinilo,a kada je ona ponovila,osetio je nagon za povracanjem.Sada mu je bilo jasno kakve on ima veze sa Sanjom. Milana ga je upitala da li mu je dobro,posto je odjednom prebledeo.On joj je samo kratko odgovorio:
"Covek koji je ubio tvoju majku je...je moj otac." Milana se histericno nasmejala i rekla da je ovo previse za nju,da sanja i da zna da ce se uskoro probuditi...Relja je uopste nije slusao,razmisljao je o svom ocu i znao je da je on mrtav,da je poginuo u saobracajnoj nesreci kada je on imao svega dve godine.Morao je da ode do majke i pita je za istinu.Setio se da mu je majka rekla da joj Sanja lici na nekoga iz njene proslosti,ali jos nije mogao da pojmi da je to ta ista Sanja.Njegova Sanja...Podigao se i krenuo prema vratima,kada se setio Milane koja je zurila u jednu tacku. Rekao joj je da ide do svoje majke da sazna istinu.Milana je ustala i krenula za njim.On se nije bunio,ponovo nije bio svestan njenog prisustva.
Kada mu je majka otvorila vrata odmah je upitao gde mu je otac.
"Znala sam da ces kad tad saznati.Sedi i cuces celu istinu."Majka mu je ponovila celu pricu o ocevoj ljubavnici Sanji,kako se Sanja odselila i kako je posle par meseci,kada je taman pomislila da je Milan zaboravio Sanju,dosla policija da ga trazi zbog njenog ubistva.
"Da li je Milan mrtav ili je to samo bila tvoja prica za mene?",Relja je upitao sa besom u glasu.
"Da,mrtav je.Ubio se u zatvoru par dana posle presude.A ti mora da si Sanjina cerka?Moras da znas da ja nju nikada nisam mrzela,znala sam da ona nije kriva,ali morala sam da joj kazem istinu,zbog Relje.Nadam se da me razumes i da ces mi oprostiti.Oduvek sam smatrala sebe krivom za njenu smrt,jer da joj nisam rekla,ona bi mozda bila ziva!",jedva je izgovorila Reljina majka,guseci se u suzama.Milana je ustala i zagrlila je snazno. Relja je bio dirnut scenom ali se brzo prenuo,pokusavajuci da shvati sve sto mu se desilo u poslednjih par sati. Jos mu nije bila jasna Sanjina pojava.Milana je shvatila i rekla da zeli da upozna tu njegovu devojku Sanju.On je shvatio da ne zna gde da je nadje,nikada nije bio kod nje. Onda se setio jedinog logicnog resenja.Parka pored groblja gde ju je upoznao...
Vec je padala noc kada su se uputili da saznaju ko je Sanja,prikaza ili cudan splet slucajnosti.Kada su stigli u park,nje nije bilo tamo,pa su produzili do groblja.Zatekli su je kako sedi na Sanjinom,svom grobu. Kada se okrenula i pogledala Relju,video je sjaj mrznje u njenom pogledu,a onda joj je pogled pao na Milanu koja je skamenjeno gledala u,sada je Relja bio siguran,prikazu,duha svoje majke.Sanja je suznih ociju prisla Milani i zagrlivsi je,rekla:
"Ne brini,ja sam ponovo tu.Necu dozvoliti da nas odvoje nikada vise"Milana je i dalje stajala i nemo zurila u Sanju koja joj se majcinski smesila. Niko nije ni rec progovorio citavu vecnost.Milana je odjednom odgurnula Sanju,konacno svesna situacije u kojoj se nalazi.
"Sta je ovo,ko si ti?Nije moguce da si ti duh,tako nesto ne postoji!",vristala je Milana dok je Sanja mirno gledala i dalje se smeseci sto je kod Milane izazvalo jos veci bes i udarila je toliko da se Sanja zateturala.Sanja se i dalje smejala ne obaziruci se na usnu koja joj je krvarila. Milana je krenula ponovo da je udari kada je Relja uhvatio oko struka pokusavajuci da je smiri.Kada je Sanja videla kako je Relja uhvatio Milanu,iz njenog grla se cuo vrisak od kog se ledila krv
."Bezi od nje,ti prokletnice! Ti nosis krv onog ubice zbog koga sam ja postala ovo.I posto je on izbegao kaznu,ti ces je sada platiti kao sto su platili oni silovatelji!A onda,Milana,onda cemo ti i ja biti srecne kako je i trebalo oduvek da budemo.",vristala je sa ludackim sjajem u ocima.Relja je i dalje drzao cvrsto Milanu koja se tresla.Sanja je od nekud izvadila noz i tiho rekla:
"Pusti je.Spremna sam i sposobna da ubijem i tebe i nju,samo da bih sprecila da je te tvoje prljave ruke dodiruju.
""Ne,naravno da necu da je pustim kod tebe.Ko si ti?"
"Pa,duh,sta bih drugo bila? Duh,prelepi duh...Duh,duh,duh..."
"Duhovi ne kravare,ludaco! A ako toliko volis Milanu,pusti je da ide.Ti i ja imamo neresene probleme,ona nema veze sa tim.Pusti je.
""Da,mozda si i u pravu za krvarenje.A mozda i ne.Uostalom,nisi valjda postao neki strucnjak za duhove?",rugajuci mu se smejala sa ludackim sjajem u ocima.
"Pusti Milanu,Sanja.Ona nije kriva ni za sta."
"Oh,nemoj tako jos cu i pomisliti da si bolji covek od svog oca.Milana,dodji kod mene." Milana se samo cvrsce privila uz Relju. "
Milana,odmah!"
"Ne,ne zelim da dodjem kod tebe.Ja,ja ne znam ko si ti.",Milana je mucajuci jedva izgovorila.
"Ja sam tvoja majka i dosla sam po tebe.Toliko si mi nedostajala,devojcice,toliko mnogo." Dok je bila zaokupljena Milanom,Relja je brzo skocio na Sanju,pokusavajuci da joj otme noz.Ali Sanja je imala dobre reflekse i uspela je da se izmakne i usput udari Relju koji je izgubio ravnotezu i pao udarivsi pritom glavu. Kada je videla Relju kako osamucen lezi na zemlji,Sanja mu je prisla,opkoracivsi ga dok se ostrica noza sijala pod blagom svetloscu ulicne svetiljke.
"Konacno ces platiti za sve,Milane." Polako se saginjala priblizujuci noz Reljinim grudima kada je Milana odjednom uzviknula:
"Ne,stani!"Sanja se na sekund okrenula i pogledala Milanu,ali je i dalje drzala noz nad Reljinim grudima.
"Necu stati,malena.Moram da se osvetim."
"Mama...Mama...Molim te.",Milana je promucala. "Pusti ga i idem sa tobom.Molim te." Sanja je brzinom munje skocila na Milanu i stavila joj noz pod grlom i preteci tiho rekla Relji:
"Da se nisi usudio da nas pretis.Ziva ili mrtva,moja cerka ce biti sa mnom." Polako se unazad odmicala prema kapiji groblja,vukuci Milanu za sobom.
"Sanja,pusti je,Sanja...".tiho je ponavljao.Pao je u nesvest.kada se konacno probudio,jos uvek mu se poprilicno mutilo u glavi od udarca,tako da nije nikako uspevao da s podigne sa zemlje.Duboko je disao,pokusavajuci da suzbije osecaj mucnine.Posle nekog vremena je konacno skupio snagu i uspeo da ustane.Nesigurnim korakom je posao prema kapiji.Nije imao pojma gde da ih trazi.A znao je da ne moze ni da nazove policiju.Sta bi mogao da im kaze? Da je poludeli duh oteo devojku koju je tek upoznao?
"Cekaj,Sanjina kuca iz detinjstva u onom mestu.Kako se zvalo mesto? Relja,seti se,seti se..." Ne,mozak mu jos uvek nije radio kako treba,u glavi mu je i dalje bubnjalo.Jedino cega se setio je bilo da ode do svoje kuce i cuje ponovo celu pricu od svoje majke i sazna potrebne detalje.
Jedva se dovukao do kuce i majci je odmah sa vrata,ne dozvolivsi joj ni da mu pogleda ranu,postavio sva pitanja koja su mu bila potrebna da sazna gde su Sanja i Milana.Sanjino rodno mesto nije bilo daleko od njegovog grada i samo je iz kuhinje pokupio noz i seo u auto.Vozio je kao lud,ne mareci ni za sta.Samo za Milanu.Morao je da je spasi,mozda tako spere greh svog oca sa sebe.Jer,osecao se,i ako on nije nista uradio Sanji i tek je saznao istinu o svom ocu,krivim zbog grehova svog oca koga nikada nije ni upoznao.A i Sanja ga je povredila.
Tek je,kada je na tabli video natpis malog grada,zakocio i zastao da se malo smiri.Vec je polako padao mrak i ulicne svetiljke su se palile.Nije znao sta ce da radi kada se suoci sa Sanjom ali je znao da mora.
Opet je startovao motor i uputio se prema delu grada,prema kuci koju mu je majka detaljno opisala.Ispred kuce je bio parkiran tamnoplavi automobil.Duboko je uzdahnuo i pozvonio na vrata.Niko nije otvarao a znao je da ima nekoga unutra,video je senku na prozoru.Skupio je hrabrost i ako su mu se ruke jos pomalo tresle,i obisao kucu da proveri da li moze da udje na zadnja vrata.Kada s priblizio zadnjem dvoristu,na prozoru je ponovo ugledao senku.Prisao je vratima i video da su malo odskrinuta.Nije znao da li ga neko zaista posmatra s prozora,ali je ipak uzeo ciglu i pogodio vrata.I u tom trenutku je Sanja iskocila ispred njega sa nozem u ruci.Pretpostavio je da je ona ocekivala da ce on otvoriti vrata i to ju je na trenutak iznenadilo,davsi Relji dovoljno vremena da joj se priblizi i izbije noz iz ruke. Kada je noz bio daleko od nje,viknuo je svom snagom dok se saginjao da ga podigne.
"Milana!Milana!" iz kuce se culo neko sustanje.
"Polazi u kucu.",vrisnuo je na Sanju.Sanja se polako pomakla prema vratima,ne skidavsi pogled sa Relje.Relja je na brzinu osmotrio sobu u kojoj se nasao.Bila je puna pobacanog namestaja,paucine i prasine,videlo se da niko ovde godinama nije ni krocio.I onda je ugledao Milanu kako lezi sklupcana na podu,vezanim ruku i sa krpom u ustima.Nacinio je gresku i ne razmisljajuci,potrcao prema Milani,ostavivsi Sanju za sobom. Kada je on kleknuo pored Milane video je Milanin uzasnut izraz lica.Na trenutak se setio Sanje i suvise sporo se okrenuo.Osetio je udarac u glavu i zateturavsi se pao pored Milane.Na trenutak ga je udarac osamutio,ali je ostao pri sebi,pretvarajuci se da je pao u nesvest.Krajickom oka je video da mu je Sanja prisla blizu i sagla se po noz.On je skocio i pokusao da zgrabi noz pre nje,ali je ona bila brza.Skocila je na njega i neko vreme su se rvali.Bila je iznenadjujuce snazna.I onda je Relja osetio snazan bol u grudima.Noz...Znao je da ga je ubola noze.Sanja se podigla i sa visine ga,zlobno se cereci,pogledala.
"Konacno.Konacno sam to uspela",jezivo smirenim glasom je rekla.
Relji se mutilo pred ocima,vec nije mogao jasno da je vidi.Onda je Sanja uradila nesto.Prisla je vec napuklom ogledalu koje je visilo na zidu i snazno glavom udarila o njega.I onda jos jednom i jos jednom...Relja je kao kroz vodu cuo lomljenje stakla i Milanin priguseni plac.i onda je odjeknuo Sanjin vrisak:
"Upomoc!Upomoc!" Relja nije znao sta je zelela da postigne time,a kao da ga vise nije bilo ni briga.Sve ga je bolelo.Cuo je Sanjin sapat:
"Ako samo ista zucnes ikome,ubicu sve do kojih ti je stalo.Sto se nas tice,Relja je neki ludak koji je opsednut tobom.On je kriv za sve."Milana je smrcala,pokusavajuci da ostane sabrana.
Zaculi su se povici i razvaljivanje vrata.Onda gomila glasova,Relja nije mogao da raspozna o cemu su pricali.Ubrzo je dosla i policija i hitna pomoc.Neko mu je prisao i uzviknuo da je ziv.Dok su ga stavljali na nosila,pogledao je u Sanju.Jasno joj je video strah na licu.Kada se lekar sto ga je zbrinjavao na trenutak okrenuo od njega,Relja je naglo skocio i izvukao Sanjin noz iz dzepa koji je pokupio kada ga je ona ispustila.Uhvatio je lekara i stavio mu noz pod vrat.
"Nisam ih ja napao.Sanja,ili kako god da se zove ova devojka je kidnapovala Milanu i najverovatnije ubila jos par osoba.Milana,slusaj me." Milana nije skidala pogled sa njega,tesko disuci.
"Ona nije duh tvoje majke.Pre nego sto sam dosao ovde,raspitao sam se.Tvoja majka je rodila bliznakinje.Tebe i nju.",pokazao je glavom na Sanju.
"Ne znam sta se sa njom desavalo svo ovo vreme,niti gde je bila,ali je ocigledno saznala sve o tebi i tvojoj majci.Reci im,Milana.",preklinjao je pogledom.
"Relja je u pravu.",slabasnim glasom je progovorila. "Za sve je ona kriva." Neljudski krik se oteo iz Sanjinih grudi.Skocila je na Milanu a u rukama joj je zasvetlelo parce stakla.Relja je u sekundi odgurnuo doktora i stao imedju Sanje i Milane.Kao da se ceo svet usporio na trenutak.Sanja je letela prema njemu i u sledecem trenutku se polako srusila na njega.Osetio je nesto toplo na svojim rukama i shvatio da je podigao noz i ubo Sanju njime.Odjednom kao da su se svi probudili i nastala je guzva oko njih.
"Relja...Cujes li me?",zacuo je Milanin glas i onda vise nista nije cuo.
...Posle mesec dana...

Milana i on su setali istim onim parkom u kome je upoznao Sanju.Ruka mu je jos uvek bila zavijena,ali ga vise nije toliko bolela.
"Konacno su saznali sve o njoj.",progovorila je posle dugog perida tisine.Relja je pogledao,nemo je terajuci da nastavi.
"Zove se Sara i bila je ostavljena ispred bolnice.Neko je pronasao i odneo socijalnoj sluzbi.Menjala je hraniteljske porodice sve dok jednog dana nije u skoli nozem ubola neku devojcicu.Onda su je smestili u ludnicu.Dugo je tamo lezala.Ustvari niko ne zna kako je saznala sve ono o nasoj majci.",ucutala je.
"Sta ce sada biti sa njom?"
"Ostace zatvorena u ludnici ceo zivot.Relja,ona je ubila sve one koji se silovali nasu majku.Mora da ostane tamo.Sada je stalno pod lekovima,nista ne prica,samo zuri u jednu tacku.",slegla je ramenima,ocito se mireci sa time.
"A ti?Sta ces ti?",tiho je upitao.
"Nastavicu da joj idem u posetu.Bez obizra na sve,sestra mi je i bolesna je."
"Nekako sam znao da ces to da kazes.",nasmejao se. "Sta mislis o tome da se vratimo nazad?" Klimnula je glavom i posle krace pauze rekla:
"Nikada ti nisam zahvalila sto si dosao za nama i spasio mi zivot."
"Nije to nista.",skromno je rekao.
"Naravno da jeste,mogao si da umres.Mogu li nekako da ti zahvalim?",upitala je nestremice ga gledajuci.
"Pa,mozda i mozes...",ponovo se nasmejao i nezno je poljubio.Uzvratila mu je poljubac.
"Da li mozes ovo,Milana? Bio sam sa tvojom sestrom.Moj otac je..."
"Shhhhh...",stavila mu je prst na usne. "Kada nasim roditeljima nije uspelo da budu srecni,nama hoce.Samo zaboravi na proslost."
Ponovo je poljubio i zagrljeni su odsetali sto dalje od parka i ruznih uspomena.
10. lipanj 2014
Wild Rose
U jednoj od zabačenih ulica, jedna, na izgled, obična devojka, skrivala se u samom ćošku jedne trošne zgrade. Izgledala je tako prazno, kao da joj je duša lutala kilometrima dalje, praznina u njenom pogledu odavala je sve ono što njene usne nisu mogle da izgovore, ili jednostavno nisu imale kome. Kao da je nešto iznutra izjedalo, kidajući komadiće njene duše deo po deo. Danima ništa nije okusila, disala je duboko ne bi li utišala glad koja je vrištala duboko u njoj, dok joj se po mislima vrzmala samo misao o crvenoj tekućini, koja joj je pokorila dušu, a i polako oduzimala razum. Često je sebe pitala još koliko dugo. Još koliko dugo će morati tako da preživljava, još koliko dugo će živeti taj otrcan život. Život, ako se uopšte tako mogao nazvati, život prepun praznine i očaja. Odmahnula je glavom na neki način pokušavajući da prkosi svojim mislima. Po stavu koji je zauzimala odavala je nekakvu izmorenost, kao da je čekanje ubija. Njen prazan pogled lutao je po mračnoj ulici, dok je senka prekrivala njene pomalo oštre crte lica. Tišinu tamne noći prekinuli su koraci, koraci, tako tihi, ali dovoljno glasni da bi ih čulo jedne lamije moglo uočiti. Visoko je podigla glavu otkrivajući svoje lice, kao i hladan smešak koji joj se pojavio na licu. Polako je podvigla glavu na levu stranu, čekajući da uoči svoju žrtvu. Ceo taj njen stav, kao i njeni pokreti delovali su tako ponosno, tako graciozno. Laganim pokretom ruke pomerila je vlasi njene baršunaste crne kose. Oči su joj najednom zaigrale, uočivši plen. Glad koja je do tad izjedala, sada je bila još veća. Svojim sivim očima promotrila je čoveka srednje visine, čija se figura oslikavala u daljini. Primetila je kako joj otkucaji srca ubrzavaju, dok je napravila ogroman, zlokoban kez na licu. Nije želela više da čeka, jednostavno nije mogla. Sa velikom lakoćom se odgurnula od zida oronule zgrade i u jednom pokretu našla se iza nesrećnog čoveka. Bacila mu se na vrat, zabivši očnjake duboko u njegov vrat. Čovek je uspeo da ispusti tek po koji krik, dok mu je kakva životinja bila na vratu. Bespomoćno je poslednjim trzajima pokušavao da je odgurne. Uz životinjsko režanje mu je parala kožu na vratu, dok je svakim novim gutljajem te dragocene tekućine želela više. Tek sada je shvatala koliko je njena glad bila u stvari velika. Osetila je kako joj hladni povetarac šiba leđa kroz poderanu haljinu, dok je svaki bespomoćni krik čoveka mamio da uzme još. Ujedala svaku venu, tek ponekad ispustivši po koji dah, tek da uzme nešto vazduha. Ne primetivši svojim noktima grebala mu je lice, gotovo ga unakazivši. Čovek je polako izgubio svest, dok ona nije stajala dok nije isušila i poslednju kap. Uhvatila ga je za ramena, prebacivši ga preko leđa i za tren se našla po kraj reke, neverovatnom brzinom. Polako ga je prebacila preko sebe i bacila u reku, još jednom se osvrnuvši oko sebe da bude sigurna da je neko kojim slučajem nije video. Pogled joj je zalutao negde u vodi, preko mesta gde je bacila telo, pa sve u daljinu. Njen mutan pogled je oslikavao svu prazninu koja se sakupljala u njenoj duši, ako je uopšte i imala. Krv joj je prekrivala usta i dosezala sve do vrata, dok su se po koje, sada već hladne, kapljice izdvajale i nastavljale da kapaju niz njeno telo. Na tren je izgledala kao da je patila za njim, za čovekom koga je ubila. Zamahnula je svojom tamno smeđom kosom sada već ulepljenom krvlju i ispustila jedan bolan izdah. Iako su njene usne bile zatvorene, svaki njen pokret, njen stav, pa čak i taj izdah prepun boli govorio je mnogo više nego što je ona ikad mogla.
Misli su joj lutale po davnoj prošlosti, pa sve do puke sadašnjosti. Pogla je glavu dok je promatrala svoju izdranu odeću, kao i polu-suvu krv. Krv... Odjednom se hladan polu-osmeh pojavio na njenom bezličnom licu. Ta gusta, crvena tečnost tako mnogo joj je značila, tako mnogo joj je dala, ali još više uzela. Ona je označavala njen spas ili još dublju propast, ni ona sama nije više bila sigurna. Čučnuvši, bacila je pogled na reku, na kojoj se prelamala bela svetlost Meseca. Ne primetivši njeno lice je poprimalo nekakav ljutiti stav, dok se u njenim očima sada mogla pročitati ljutnja, ljutnja pomešana sa svom boli i patnjom koje je vešto skrivala iza lica hladnokrvnog ubice. Podigavši ruku, lagano je proša dugim, bledunjavim prstima kroz svoj odraz. Zatim je veoma naglim pokretom opet prošla kroz odraz, odavajući nekakav ljutit stav. Kao da želi da izbriše tu sliku, ali duboko u sebi je znala da nikad neće moći.
„Zašto ?” Promrmljala je sebi u bradu. Njeno pitanje se gotovo nije ni čulo, kao da ga je postavila sama sebi. Podigla je glavu, zagledavši se u sivkasto nebo. Mesec je već bio visoko na nebu. Videla ga je toliko puta, isti taj sjajan mesec. Pitala se da li će ta agonija, sva ta bol koju je osećala nekad prestati. Znala je da neće, ali ona, čak i posle toliko godina nije navikla na to. Skrenula je pogled na svoje krvave ruke, ujedavši donju usnu. Uzela je malo vode u dlanove i prinela je bliže licu. Gledala je u krv koja se komesala sa vodom neko vreme, dok je njen pogled bivao opet izgubljen, kao da joj duša nije prisutna, taj pogled bi moža po nekog podsetio na pogled mrtvog čoveka. Pa, ona je, na neki način to i bila, ona nije živela, ona je samo preživljavala. Svaki dan je bivao sve teži, dok je svaka nova smrt oduzimala ono malo ljudskosti što joj je ostalo. Primaknula je ruke još bliže licu I pokvasila ga. Čistila je krv sa njenog lica. Krv se gotovo osušila. Uklonivši krv sa njenog lica otkrila je prelepe crte lica, kao i jarko crvene usne koje su podsećale na boju crvenih ruža, dok je bledunjavost njenog lica otkrivala tugu na njenom licu, kao i mutan pogled. Sada ne bi nikome izazvala strah. Dve okrugle crvene suze su se spuštale niz lice, propraćene po kojim jecajem. Nije želela ovakav život, ako se uopšte to moglo nazvati životom. U njenim genima joj je ležalo ubijanje, mržnja, glad i ono najvažnije - krv. U genima joj je bilo to da rastrgne plen, da ga potpuno unakazi, kao i da uživa u tome. Mrzela je to što je ona zaista bila, mada nikad nije to izgovorila naglas. Znala je da i ostale lamije mrze to, možda u dubini duše, koju one odveć više nemaju. Pogled joj je opet odlutao na mesto gde je bacila plen. Zajecala je još jednom, a zatim ujela donju usnu, dok je crvena tekućina potekla. Odaljila se od svog odraza. Kao da beži od nečega, bacila se u stranu, diđući duboko. Nikad nije želela da prizna slabost, čak ni sama sebi. Suviše je bila ponosna. Bila je ubeđena da je jaka, da neće plakati. Ponekad bi krenule suze, a zatim bi ona sebe upitala zašto plače, rekla bi sebi da nikad ne plače i opet bi povratila svoju tvrdoću. Svoj oklop. Razmišljala je. Razmišljala je o svom životu, o ubijanju. O ljudima koje je ubila radi svog preživljavanja I užitka. Uskoro je trebalo da svane, a ona je i dalje vodila rat sa svime što ju je tištilo, sa svojim uspomenama kada je odveć bila čovek. Pogledala je svoju belu haljinu, koja je sada bila umrljana krvlju. Uspaničeno je požurila da se vrati do reke. Prala je krv sa svoje već roze haljine. Nije želela da gleda krv koja se rastvarala u vodi, gadila joj se, kao što se ona gadila sama sebi.
Opet je pogledala u Mesec, odmicao je sa neba. Požurila je da se vrati u noć, u šumu. Nije mogla da ostane blizu ljudi. Nije smela. Jača je od njih I to je znala, ali u njoj se nije pojavljivao taj strah, ona se plašila da će povrediti još nekog, da će se opet pretvoriti u krvožednog monstruma koga je ona toliko prezirala. Brzo, brže od senke, je pretrčala ceo put. Opet su se videle njene neljudske sposobnosti. Trčala je jecajući celim putem, dok se nije bacila na travu negde u dubini hrastove šume. Zgrčila se kod jednog izboranog starog hrasta.
„Dosta mi je !” Razdrala se, lupivši rukom o travu. Njen glas je sada imao neki molećljiv stav, dok su iz njenih očiju opet navirale crvenkaste suze.
„Dosta, dosta, dosta!” Plakala je, slušajući svoje jecaje koji su ispunjavali tišinu. Grčila se tu, u korenima velikog hrasta. Zavukla je nokte pod požutelu travu, kao da ne želi da je iko odvoji od tla, dok je mogla začuti škripu njenih zuba. Polako je njen stisak popuštao, a jecanje je zamrlo...Dok su joj se oči lagano sklapale, a ona se predavala snu. San je bio jedini način da pobegne od sebe, da ne razmišlja. Nesigurnost I bol su polako napuštale njene oči dok je njeno umorno lice preplavio san, kao i nekakav spokoj.
10. lipanj 2014
Prva zena moga dede je bila veoma vezana za svoga oca. Ona je kada je imala samo 5 godina izgubila majku i on se svo vrijeme brinuo o njoj u tim teskim trenutcima. Njihova povezanost se vidjela i to se nastavilo i poslije njegove smrti. Moj deda i ona su se vjencali 1959 godine u decembru. Njen otac je nazalost iznenada umro u martu 1960 godina i ona je bila veoma tuzna zbog toga. Ona je bila boležljiva i svakih dva mjeseca je bila bolesna. Niko nije znao zbog cega je to ali svi su to imunitetu pripisivali. I onda jedne noci godinu dana poslije smrti njenog oca se to desilo. Mom deda je bio cuvar i te noci zamjenjivao je nocnog cuvara koji je bio njegov dobar drug i koji je morao negdje da ode. Ona je ostala sama u kuci i legla je da spava. Ubrzo su je probudili neki zvuci iz kuce. Nije znala sta je to. Oprezno je ustala i krenula prema primacoj, ali kada je izasla iz sobe sokirala se. U hodniku se jasno vidjela silueta jednog covjeka. Ona se sledila od straha i nije mogla da vristi. Htjela je to ali jednostavno zvuk nije htio da izadje iz usta. Odjednom covjek se okrenuo i kada se okrenuo ona se zaprepastila kada ga je vidjela. To je bio njen otac koji je umro tacno na taj dan prije godinu dana. Ona je samo gledala sokirano, a onda joj je on rekao: “Vera, moras otici kod doktora hitno. Tata te voli ali jos nije vrijeme da mi se pridruzis.” Vera ga je cula jasno i kada je on to rekao samo je nestao. Te noci nije spavala nimalo. Ujutro kada je moj deda dosao ona mu je ispricala sta se desilo. On joj je rekao da je to neki znak i da trebaju da odu kod doktora. Zakazali su i poslije nedelju dana su posli kod doktora. Ona je trazila da je doktor pregleda skroz, ali posto oni u tom gradu tada nisu imali svu opremu doktor joj je rekao da ako hoce detaljniji pregled mora da ode u neki veci grad. Izvadila je samo krv i poslali su ga na analizu, a posto oni nisu imali para da bi isli u veci grad to se zavrsilo sa time. Analiza krvi je pokazala da je sve u redu sa njom i to ju je malo umirilo. Vrijeme je polako prolazilo, a ona se nije vise nimalo razboljevala. Skoro je zaboravila na to sto se desilo sve dok se jedne olujne noci nije to ponovilo. Ovoga puta on joj se javio u snu. Ona je spavala i on joj je u snu rekao da ce da je ceka na onome svijetu. Ona se probudila vristeci i ispricala mom dedi sta se desilo ali on ju je umirivao da je to samo san. Legli su ponovo da spavaju i ujutru kada se deda probudio pored sebe je ugledao sokantan prizor. Vera je bila hladna kao led. On je pokusavao da je probudi ali bez uspjeha, bila je mrtva. Kasnije je ustanovljeno da je umrla od srca koje joj je bilo slabo. Zanimljivo je da je umrla na isti dan kada i njen otac.
Poslije 4 godine moj deda se ponovo ozenio ovog puta za moju babu, ali uvjek se sjecao sta se desilo njegovoj prvoj zeni i uvjek je govorio da poruke sa onoga svijeta treba shvatati ozbiljno.
10. lipanj 2014
ISTINITA PRICA...

Za ovo ne znam gde i kad se desilo tacno, ali znam da je istinito i da takodje ne moze da se objasni. Naime, postojao je jedan most u selu, koji je delio to selo na dva dela. Moj drug je tek dosao u selo kod prijatelja, i svratili su u kafanu, njih nekoliko. Oni su svi tu ziveli. Jedanput su mu ponudili 10 eura da predje most na biciklu i da se vrati se. Nije bila poenta u tome da on zaradi 10 eura, nego da predje most i dodje nazad. On je prihvatio, iako je mislio da su pokusali da ga zeznu nekako. Kada je uzeo bicikl i dosao do mosta, video je crnu macku kako stoji na sredini mosta i gleda ga. On se covek usro, ali reko sta, mozda je slucajnost, ajde da predje. I on prodje macku, opkrene se i - nema je. Za to vreme je i mogla da ode. Kada je okrenuo bicikl da se vrati, video je belu macku kako stoji na istom mestu kao crna, ne sredini mosta, izmedju ta dva dela sela. Covek nije znao sta da radi, sacekao je malo, i resio da predje most zmureci, pa ako je pregazi pregazi, ako ne ne, bar se vratio ziv. Zazmurio je, presao taj deo, i sad nije ni smeo da se okrene, samo se vratio do njegovih prijatelja, koji su mu kasnije ispricali da se to desilo apsolutno SVAKOM ko je ikada u to selo dosao, ukljucujuci njih.
kraj
nitko nema objašnjenje za ovo
čudno
10. lipanj 2014
Ovo se desilo jednom covjeku dok je imao 15 godina i on ne zeli da se zna njegovo ime pa cu ga nazvati Drago.
Prije 15 godina, dok su jos bili mali, Drago i njegova dva druga su isli za ljetnji raspust kod Dragovog dede na ljeto. On je zivio na selu sam posto mu je zena umrla dvije godine prije toga. Drago i drugovi su dosli kod dede i odmah su se osjecali dobro jer su iz gradske buke dosli na mirno i lijepo selo. Djeca su po citav dan provodili na rijeci kupajuci se ili loveci ribu. Cesto su ostajali tamo do kasno ali posto kuca nije bila daleko od rijeke deda se nije brinuo za njih. Jedne noci dok su gledali televizor nestala je struja. Djeci je bilo dosadno pa im je deda predlozio da im prica neke price o tome mjestu. Pricao im je da se u tom selu desavaju cudne stvari. Na rijeci su ljudi cesto vidjali svakakva svjetla i to su pripisivali stvorenjima kao sto su vile. Govorili su da je to mjesto na rijeci magicno i da njega dolaze vile da se kupaju i da je ono u stvari prelaz na onaj svijet. Djeca su pazljivo slusala price i pitali su se dali je to istina. Poslije nekoliko dana okupili su jos nekoliko seoske djece i ispricali im sta je njima deda ispricao. Jedan stariji djecak je predlozio da ostanu na rijeci i da to provjere. Kada su svi zaspali u selu petoro djecaka su se iskrala iz svojih kuca i pridruzili se Dragu i njegovim drugovima. Cim su dosli na rijeku sakrili su se iza jednog velikog zbuna i tamo cekali. Nista se nije desavalo citave noci pa su djeca cim je pocelo malo da se vidi krenuli kuci. Drago i njegova dva druga su bili veoma razocarani sto nista nisu vidjeli i taman kada su htjeli da predju ogradu, da predju iz sume u livadu, na kraju livade su vidjeli da neko stoji. Samo su se bacili u stranu i sakrili jer su mislili da je to neko stariji dosao da ih trazi. Plasili su se da ne upadnu u nevolju pa se nisu ni pomjerali da ih ta osoba ne bi cula. Mogli su da primjete da se polako pomjera prema njima. Sto se vise priblizavala oni su mogli da vide da je to starija zena skroz obavijena u crno.Kosa joj je bila skroz crna a preko lica joj je padao crni veo. Djeca su se sokirala. Zena je nogama nije dodirivala tlo i lebdjela je nekoliko centimatara iznad zemlje. Kretala se prema rijeci. Djeca su se odmah sjetila dedine price da se na jezeru nalazi mjesto za koje se misli da je prelaz na onaj svijet. Zena je samo prosla kroz ogradu kao da je nije bilo i prosla pored njih. Djeca su bila sledjena od straha i nisu se mogla pomjeriti. Zena je prolazila na dva metra od njih i odjednom je stala. Okrenula se prema, njima skinula veo i nasmjesila se. Sve sto je rekla je bilo idite kuci ne bi ste smjeli da budete ovdje u ovo vrijeme. Spustila je veo nazad i nastavila ka rijeci. Djeca se nisu mogla pomjeriti jos neko vrijeme ali su poslije pet minuta krenuli trceci prema kuci. Sutra su saznali da je prosle noci umrla jedna starija zena iz sela koja je zivjela sa svojim sinom i njegovom zenom. Nije bila puno stara i imala je oko 50-tak godina. Kada su bili tamo na saucesce kada su je vidjeli djecaci su preblijedeli. To je bila ona zena koja je prosla prema rijeci tu noc. Oni su bili sigurni da je to bio njen duh i nikada vise kada su bili na rijeci nisu cekali da padne noc.
kraj
čudno,ha
10. lipanj 2014
Ovu pricu mi je ispricao stariji brat, a dogodila se komsijama njegovog druga. Posto im neznam imena dacu im neka izmisljena.
Stevan (otac) je zivio u Novom Sadu sa Marinom (zenom) i dvoje djece Aleksom i Vukašinom. Na poslu je dobio otkaz pa je u potrazi za novim morao da se preseli u Mojkovac gdje je njegov brat iz Amerike imao dvokatnu kucu. Iako mu je jedan covjek nudio posao u Novom Sadu on je ipak odlucio da se preseli u Mojkovac. To je inace bila kuca njegovog oca koji se tu rodio i zivio kao mali, a onda se preselio u Novi Sad gdje se i ozenio. Kada je umro svoju kucu u Mojkovcu je ostavio starijem sinu koji se kasnije preselio u Ameriku, a mladjem sinu (Stevanu) je ostavio kucu u Novom Sadu. Kada se porodica doselila i kada je prvi put vidjela kucu vidjela je da je ona veca od njihove kuce gdje su prije zivjeli. Aleksa i Vukašin su bili veoma srecni jer su u Novom Sadu djelili sobu posto su majka i otac od njihove majke zivjeli sa njima i poslije iseljenja ostali tamo da zive. Kada su usli u kucu vidjeli su da je to veoma velika kuca. Hodnik je bio dugacak i imao je troje vrata, a na kraju hodnika su bile stepenice za drugi kat. Lijevo su bila dvoje vrata. Prva vrata je bio WC, a druga vrata je bila spavaca soba. Sa desna su bila jedna vrata i to je bio ulaz za primacu i kuhinju koji su bili veoma veliki i dobro opremljeni. Cim su sve to pogledali otisli su na drugi kat i tamo vidjeli cetri sobe i jos jedan WC na kraju hodnika. Aleksa i Aleksandra su odmah izabrali sobe za sebe na katu, a otac i majka su izabrali najvecu sobu kao svoju. Posto su planirali jos jedno dijete odlucili su da zadnju sobu na spratu ostave za bebu, a donju sobu da bude gostinjska ako im neko bude dolazio u posjetu. Prvih mjesec dana sve je islo odlicno. Aleksa Vukašin su se lijepo uklopili u drustvo i u skolu, dok su i Stevan i Marina nasli poslove. Cinilo im se da im je zivot bio savrsen i da nikada nisu bil srecniji u zivotu ali prevarili su se. Jedne tople Septembarske noci dok su spavali odjednom se zaculo neko lupanje. Svi su se probudili jer su jasno culi lupanje. Marina je odmah otrcale do Alekse i povela ga kod Vukašina u sobu. Aleksa je imao 12 godina, a Vukašin 13 ali ipak se Marina uplasila vise od njih. Stevan je uzeo pusku i krenuo niz stepenice. Lupanje se jos culo ali cim se spustio dole nikoga nije bilo u hodniku. Provjerio je sve sobe ali nikoga nije bilo. Vratio se gore i rekao je porodici da se to sigurno neko zezao sa njima i da je lupao na vrata, ali cim je to rekao ponovo se dole cula lupnjava i culo se kako se nesto polomilo. Stevan je ponovo sisao sa puskom i vidio je slomljenu vazu a pored nje blatnjave tragove koji su isli od vaze prema zidu i tu nestali. On je odmah zvao policiju ali policija nije pronasla nikakve znakove provale i nista nije bilo ukradeno. Posto je Stevan bio veoma samouvjeren pomislio je da to mozda nije bio neki duh i ali dok je bio mali nista se takvo nije desavalo pa je ubrzo zaboravio na to. Cetri mjeseca su prosla od toga dogadjaja ali nista se vise nije desavalo. Bio je zimski raspust, Aleksa i Vukašin su doveli kod kuce neke svoje prijatelje. Marina i Stevan su te noci oboje radili do kasno, a djeca su legla da spavaju sa prijateljima. U sred noci Vukašin je cuo nekakve korake u hodniku. Pomislila je da su to roditelji ali kada je usla u hodnik samo je vidio neku crnu sjenku kako je prosla pored njega i nestala. Onaje poceo da vristi i probudila je Aleksu i prijatelje i oni su odmah dotrcali do nje. Ona im je placuci rekla sta je vidjela ali su je oni ubjedjivali da je to bio samo san. Ona je znala da to nije bio san ali ipak nije nista rekla roditeljima. Nekoliko dana poslije toga Marina se probudila da ode u WC. Otvorila je vrata i sokirala se kada je vidjela prizor. Na ogledalu je krvlju bilo ispisano odlazite iz moje kuce. Ona je vrisnula i otrcala do Stevana u sobu. On je otisao u WC da vidi ali tamo nista nije pisalo. Marina je govorila da je to bilo tu i da se jos nesto nalazi u kuci. I sam Stevan je u to sumnjao ali je zbog porodice i zbog toga sto im je bilo veoma dobro u toj kuci (pored ovih desavanja) htio da ostane. Vukašin je sutradan ispricao majki sta joj se desilo i ona je onda pokusala da nagovori Stevana da se isele. Stevan joj je rekao da ce sve biti u redu i da ce zvati svestenika da osvesta kucu. Sutradan svestenik je osvestao kucu i poslije toga nekoliko nedelja nista se nije desavalo. Porodica je mislila da je svestenik istjerao duha i da sada mogu da budu mirni, ali jednog dana Aleksa se vratio ranije iz skole. Nikoga nije bilo u kuci jer su mu roditelji bili na posao, a brat u skoli. Otisao je na kat da se presvuce i cim se popeo vidio je pored vrata svoje sobe covjeka skroz obucenog u crno sa velikom bradom koji je gledao u njega. Aleksa je preblijedio, a covjek je samo gledao i odjednom oci su mu pocrnile i on je nestao. Aleksa je istrcao iz kuce i ispricao bratu sta je vidio. Oni su ostali u skoli sve dok nije bilo vrijeme da im se roditelji vrate sa posla. Cim su usli u kucu odmah je Aleksa ispricao sta mu se desilo. Marina je ponovo govorila Stevanu da se vrate u Novi Sad ali on nije htio. Ubrzo poslije toga jedne veceri Marina je spavala, a Stevan je lezio pored nje i razmisljao o tome sto se desava u kuci. Odjednom je cuo korake u hodniku. Izasao je iz sobe ali nikoga nije bilo dosao je do stepenica kada je odjednom iza sebe cuo jaki muski krik. Okrenuo se i vidio je kako prema njemu lebdi muskarac sa velikom crnom kosom i bradom skroz u crnom. Stevan je krenuo niz stepenice ali je odjednom osjetio da ga je neko jako gurnuo i on je pao niz stepenice. Porodica je dosla do njega i odmah ga je povela u hitnu. Prosao je bez ozbiljnijih povreda i samo je polomio nekoliko rebara i iscasio ruku. Rekao je zeni sta mu se desilo i rekao joj je da ispise djecu iz skole i da se spremi za iseljenje. Ona ga je poslusala i otisla, a on je pozvao svoga brata iz Amerike. Pitao ga je da li su mu se desavale neke cudne stvari dok je prije 10 godina zivio tu. On je rekao da je dok je tu zivio i dok se spremao za polazak za Ameriku bio gurnut sa ledja kada je izlazio iz kuce. Takodje je rekao da je prije toga cesto cuo glasove kako mu govore da se iseli ili ce da platiti. Stevan ga je pitao zasto mu nije to rekao, a brat mu je odgovorio da se plasio da ce on pomisliti da je lud. Cim je izasao iz bolnice Stevan je dosao kuci da pokupi porodicu i da krenu nazad za Novi Sad. Dok su se spremali na katu culi su glasove kako im govore odlazite, odlazite, platit ce te. Oni su krenuli prema vratima kada su odjednom sva vrata i prozori u kuci pocela da se otvaraju i zatvaraju i culi su se krici koji su govorili da odlaze. Porodica je izasla iz kuce i krenula ka Srbiji. Nikada se nisu tamo vise vratili. Ovu pricu su prije nekoliko godina oni ispricali svome komsiji. Njegov sin (drug moga brata) je sve to cuo i onda ispricao mome bratu. Ja sam ipak to provjerio kod oca tog druga jer sam mislio da me mozda brat zeza ali on mi je to potvrdio.
kraj
dosta za danas
10. lipanj 2014
ako želiš poslati poruku u tu temu, učlani se ili prijavi
Unesi link na sliku
Primjer: https://www.stranica.com/slika.jpg