Lijepa zena
Bila je neobicno atraktivna, iako je imala veo preko glave i lica. Kao da je bila svjesna njegovog upornog pogleda, ona se okrenu i lagano ali znacajno mu klimnu glavom, prije nego skrenu iza coska medju prodavace svile. Kao pogodzen munjom s neba, covjekovo srce zauvijek postade zatvorenikom tog pogleda. Bezuspjesno je poceo da se bori sa svojim srcem, nudeci mu razor do razloga da krene njegovim putem - zar nije vrijeme za namaz? - vrijeme je proslo: nije ostalo nista drugo nego da slijedi zenu... Covjek je prolazio pijacom jednog popodneva i bas kad se zacu glas muezina, njegov pogled se zaustavi na ledjima jedna zene. Covjek ubrza, skrecuci iza coska gdje se prodavala svila, ubrzano disuci...

Bila je vec dosta udaljena od njega, skoro na kraju pijace. Ona se okenu prema covejeku a njemu se ucini kao da je vidio bljesak izazovnog osmijeha ispod crnog vela, dok mu ona (ako mu se nije samo pricinilo?) ponovo klimnu glavom.

Bio je izvan sebe. Ko je ona? Mozda kcerka nekog bogatasa? Sta zeli od mene? Covjek ubrza korake i skrenu prema putu gdje je ona nestala. Tako ga je vodila, uvijek nedokuciva, vijugajuci sad izmedju trgovaca oruzjem, sad izmedju
trgovaca uljem, pa medju trgovce koze; sve dalje i dalje od mjesta gdje su se tek vidjeli.

Uzbudjenje u covjeku je sve vise raslo. Da nije mozda luda? I tako dalje i dalje ga je vodila, sve do samog kraja grada.

Kada je sunce zaslo, zena se odjenom ukaza ispred covjeka. Pored svih drugih mjesta, oni se uputise prema 'Gradu Grobova'. Da je covjek bio u svom normalnom stanju sigurno bi osjecao strah. Medjutim, ovo mjesto mu se ucinilo kao normalno za asikovanje.

Bilo je jedva 10 - ak metara izmedju njih kad je covjek opet opazio zenu kako mu daje znak silazeci niz stepenice prema velikim bronzanim vratima nekakvog starog groba. U normalnom, svjesnom momentu covjek bi zastao, ali u ovom stanju, nije bilo povratka nazad, pa se i on spusti niz stepenice za zenom.

Unutra, covjek ugleda stepenice koje vode za sprat nize,odakle je dopirala svjetlost, te se uputi prema dole. Nasao se u ogromnoj sobi osvjetljenoj svjetlom svijeca na zidovima.

Tu je sjedila zena nasuprot vratima, na bogatom mimberu, oslanjajuci se na jastuk do zida. Jos uvijek je imala veo na licu. Desno od mimbera, covjek ugleda bunar.

“Zakljucaj vrata za sobom,’ rece zena dubokim glasom, skoro sapcuci, “ I ponesi kljuc.”
On uradi sto mu je receno. Ona pokaza prema bunaru.
“Ubaci unutra.”
Zracak svjesnosti kao da se pojavi kroz oblake njegovog razuma i da je neko posmatrao, mogao bi osjetiti malu pauzu.
“Hajde,” rece zena smjeskajuci se, “ Nisi se dvoumio kada si zanemario namaz da bi me slijedio ovamo, zar ne?”
Covjek je sutio.
“ I vrijeme za aksam je skoro proslo, “rece ona podrugljivo.
“ Cemu briga? Hajde, ubaci. Zar neces da mi udovoljis?”
On pruzi ruku prema otvoru bunara gledajuci kako kljuc pada. Nekoliko momenata prodje, ali nikakav zvuk se ne cu. Covjek osjeti mucninu u stomaku. Osjecao je nekakav uzas.
“ Vrijeme je da me vidis,” ona rece i podize veo da bi pokazala lice ne mlade lijepe djevojke, vec neugledne starice, tamne i ruzne, bez imalo svjetlosti na licu.

“Dobro me pogledaj,”ona rece. “Ja se zovem Dunjaluk. Ja sam tvoja voljena. Proveo si svoje vrijeme trceci za mnom I sad si me stigao. Ovdje u svom grobu. Dobrodosao, dobrodosao!”

Smijala se i smijala sve dok se tresuci nije pretvorila u prasinu, cije sjene kao i svjetlosti svijeca, nestade...
15. listopad 2014
Starica je bila razlog
Bilo je 14.30 poslijepodne, kraj radnog vremena. Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam se sjetio zenine podugacke liste stvari koje trebam kupiti i to sam morao odraditi kako bi imao mir u kuci. U povratku kuci prolazim pored trznog centra u kojem uvijek obavljam kupovinu... Izasavsi iz auta ugledam staricu ispruzene ruke koja moli da joj se udijeli milostinja. Zastao sam. Nisam bio siguran da li da joj udijelim jedan euro ili ne? Na kraju sam ipak posegnuo za jednim eurom i rado ga dao starici rekavsi joj: “Evo nano, ovo je za tebe!” Odjednom sam poceo osjecati radost u svom tijelu. Izgledalo je kao da mi svaki dio tijela, ucesnik u ovoj dobroj radnji, cestita na ovako velikom poduhvatu. Osjetio sam kao da sam ucinio nesto ogromno. Bio sam ponosan na sebe!
Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam razmisljao o djelu koje sam ucinio i na kraju rekao sam sebi: “Subhanallah! Zar jedan jedini euro moze covjeka toliko da izmijeni?” Ovaj dan je prosao, a ja sam se osjecao poput najsretnijeg i najveselijeg covjeka na Zemlji.

Sljedeci dan, u povratku s posla, ponovo sam svratio u trzni centar u nadi da cu sresti onu staricu. Gledao sam lijevo i desno, trazeci staricu na mjestu ispred ulaza na kojem je dan prije sjedila. I zaista, ona je bila tu. Prisao sam joj i upitao je: “Nano, kako si?” Odgovorila je: “Dobro, elhamdulillah.” Zbunjeno sam se povuko korak nazad. Subhanallah! Kako se zahvaljuje Allahu, a prezivljava tako tesko stanje?! Ona je siromasna, stara i bolesna... U tom momentu u mojim mislima je naviralo more pitanja: Jedna stara i siromasna zena ne zaboravlja Allaha s.v.t. i zahvljuje Mu se. Subhanallah! Koliko samo ima ljudi kojima je Allah dao da im se otvori bezbroj puteva opskrbe, medjutim, kada ih upitas o njihovom stanju, oni kazu: “Lose nam je!” Odvratna rijec u kojoj nema velicanja Allaha niti zahvale Njemu s.v.t. za ono sto im je On podario. Nisu svjesni omjera te rijeci. Pa ti sa tim pokazujes da nisi zadovoljan Allahovom opskrbom i Njegovim kaderom. Zaista je takvo ponasanje jako opasno!

Nastavio sam dalje pitati staricu: “A ko ste Vi? Gdje Vam je muz? Gdje su Vasa djeca?“
Odgovorila mi je : „Ja sam nana i imam sedmero unucadi. Otac im je umro prije cetiri godine. Nisu vise mogli zivjeti u ocevom stanu, jer nisu bili u stanju da plate stanarinu. Kcerka je bila primorana da sa djecom doseli u moj mali stan. Medjutim, nakon godinu ipo, moja kcerka, majka sedmero djece se tesko razboljela i takodjer preselila. Djeci nije preostao vise niko osim Allaha, pa mene.

Sedmero djece! Najstariji se zove Muhammed i jos uvijek ide u skolu. Vise puta mi je predlagao da prekine skolovanje i da ide raditi kako bi mogao opskrbiti bracu i sestre. Nisam mu to dozvolila. Obecala sam mu da cu se ja brinuti o njima. Zbog toga ja sjedim ovdje svaki dan i cekam Allahovu milost u nadi da cu toj siromasnoj djeci moci donijeti nesto za veceru. Hvala Allahu na svemu!”

Njena prica me toliko pogodila, te sam odlucio da ne izadjem iz prodavnice prije nego sto kupimsve potrebno za nju i djecu. Uzeo sam kolica i gurao ih kroz prodavnicu stavljajuci u njih sve sto sam smatrao potrebnim, a zatim sam izasao i zaustavio prepuna kolica pred staricom rekavsi joj: “Evo, ovo je sve za Vas i Vasu djecu.” Gledala me zbunjeno, vjerovatno misleci: “Jesi li ti siguran u to? Zar je to sve za mene?” Zovnuo sam joj taxi i utrpao stvari. Zatim sam usao u auto i pratio taxi u zelji da se uvjerim u istinitost njene price. Kada smo stigli ugledao sam prizor koji covjeku moze samo suze na oci natjerati. Vidio sam djecu u tako sazaljivom stanju... Malu djecu u odrpanoj odjeci koja je jedva njihva stidna mjesta prekrivala. Kada su ugledali nanu, radosno su skocili i zagrlili je. Starica je takodjer radosno priglila malisane. Dosao sam sebi tek kada sam osjetio kako mi se suze na hlace spustaju. Osjecao sam neku neopisivu radost...

Krenuo sam kuci dugo razmisljajuci o onome sto sam dozivio. Nekoliko dana nakon toga, sa par prijatelja sam oformio jednu manju humanitarnu organizaciju koja se trebala brinuti o siromasnim muslimanima u nasem gradu. Pojedinoj braci iz drugih gradova se dopala nasa ideja, pa su i oni u njihovim mjestima oformili slicne organizcije. Nakon izvjesnog vremena udruzili smo sve te organizacije u jednu. Allah nam je spustio Njegovu milost i pomoc. Molim Allaha da ukabuli nasa djela. Amin!

Humanitarna organizacija koju je ovaj brat oformio izrasla je u jednu od najvecih humanitarnih organizacija Svijeta. A sve je pocelo sa ovom staricom...
15. listopad 2014
19. listopad 2014
ako želiš poslati poruku u tu temu, učlani se ili prijavi
Unesi link na sliku
Primjer: https://www.stranica.com/slika.jpg