Accalia Luna

Accalia Luna

O meni

ženski
39 godina

Komentari (6)

  • Accalia Luna

    15. listopad 2019 11:03
    Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je dio našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrž...Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser. Najveći broj njih služi samo za konzumiranje...
  • Accalia Luna

    03. listopad 2019 01:11
  • Accalia Luna

    13. rujan 2019 00:32
    Pazite se svih koji naglašavaju i spominju što su vam dali. Time vas podsjećaju da vam nisu dali ništa, nego prodali na odloženo plaćanje i indirektno vam zaprijetili da će vas, ako ne platite "njihovo", kazniti. Emotivna ucijena i čisto kamatarenje.
  • Accalia Luna

    10. rujan 2019 01:24
  • Accalia Luna

    07. rujan 2019 02:58
    One day His gentleness will twined another chain around her heart. Until she will be so entangled in him, she will know she would never wanted to break free. For the first time in her life, her wolf will be chosen. And it will be chosen that lone wolf. “You have me,” she will whisper." All of me."
  • Accalia Luna

    05. rujan 2019 23:58
    Kada se otvaraš, izaberi vjetar. Tvoje riječi on će rastočiti u glasove, glasove u šumove, šumove u treptaj lišća. I nitko neće znati što si bio onda kada je sve u tebi tuklo, jer oluja se umiri, a svjedoci ju pamte. Kada baš moraš, povjeri se tišini. Ona ne razlikuje ludilo od razuma, ne etiketira, ne pamti ništa, ni dobro ni loše što ti dođe da glasno izgovoriš. Mislit ćeš da pričaš sam sa sobom, ali to nikad nije tako. Tišina najljepše sluša i pušta te da se izmigoljiš iz ljušture, sluzav i zbrčkan. Njoj je svejedno ležiš li u očaju ili poskakuješ u veselju. Oba prođu, oba su samo zbivanja, nikad stanja. Kad se otvaraš, najrjeđe biraj ljude. Oni su skloni pamtit samo rečene tuge, nedoumice i kontradiktornosti, zaboravljajući da su i sami takvi kad im dođe da se nekom otvore. Njima si dobar dok te žale, još bolji dok si slab, najbolji ako se nikad ne uspraviš i nadvisiš ih. Ljudi pamte kakav si bio dok si im se otvarao i vade taj as iz rukava kad se god osjećaju ugroženo, nedosmisleno ili nesretno. Takva je ljudska priroda: oslonci pa direkti. Nije čovjek kriv što u njemu još čuči majmun, ali kriv je majmun koji nikad nije dorastao do čovjeka. Mogao je, ali nije. Ako baš moraš, otvori se moru, ljubimcu ili prirodi. Onima šta su se sa stvaranjem zavjetovali na šutnju i zaborav. Vjetar, tišina, voda ili pas neće nikom reći kakav si bio dok si se otvarao. Ljudi hoće. Svatko svome. Da te u paru žale ili da te se prepadnu kad se opet zatvoriš.

ako želiš komentirati, učlani se ili prijavi