Forum
u132349
u132349
ovdje ne trebam pomočnike ili zamjenike tu ja sama radim!
znam da sam kopirala temu,ali onaj od takve iste teme je izbrisao profil.
znači ovdje trebate reći da želite analizu neke lektire,ja ču vam brzo to napisati i vi sretni

sviđa vam se tema?


ako želiš glasati učlani se ili prijavi

30. lipanj 2013
u132349
u132349
naprimjer ovako:
Funny-Girl : D
30. lipanj 2013 22:38 ja želim analizu ROMAN O NOVČIĆU.
emili123
30. lipanj 2013 22:40
evo:
ROMAN O NOVČIĆU
bilješka o piscu : Kemal Mahmutefendić je rođen u Sarajevu, 8. aprila 1942. Osnovnu školu započeo je u Sarajevu a završio u Konjicu, gdje završava i gimnaziju, a potom odlazi na studij grupe Svjetska književnost i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, čak i kuhar. Živi u Zenici. Pored poezije piše novele, romane za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Jedna drama je prevedena na njemački jezik. Objavio je pet knjiga za djecu, od kojih su dvije u školskoj lektiri. Uvrštenje u neke značajne izbore bosanskoherce-govačke književnosti kao i u čitanke i izbore lektire za osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na strane jezike. Za djecu i mlade je objavio knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom, Noćni vlakovi ,Roman o novčiću, Putnici, Iz pjesama posvećenih Kardeliji, Iz bezdanih usta, Otok, Rasulo mirisa, Putevi,ljudi,gradovi, Zaključana šuma
VRIJEME RADNJE: Radnja ovog romana se odvija kroz gotovo sva godišnja doba.
MJESTO RADNJE : Kovnica novca, banka, kod seljanke, kod babe mlinarke, u vodu, kod Jevrejina Samuela, kod nekog veseljaka, kod Ciganke, crkva, pijaca, kod prosjaka poludaka, djevojčice, dječaka snivača, tračnice.
LIKOVI : Novčić, seljanka, baba mlinarka, Crni grom, razbojnik, dječak (koji ga vadi iz vode), Jevrejin Samuel, čovjek veseljak, Ciganka, župnik, čovjek na konju, dječak prosjak, ludak djevojčica, dječak snivač, grupa dječaka koji ga usmrćuju.
TEMA : Život novčića.
IDEJA : U životu ćemo se susresti i sa dobrim i sa zlim.
RADNJA POČINJE UVODM.
MIŠLJENJE O PROČITANOJ KNJIZI: Veoma interesantan roman.
KRATKI SADRŽAJ : Nakon što su ga skovali novčić je bio raspoređen u kesice tako da bi došao u banku. Brzo je izašao iz banke kod neke seljanke koja je imala puno djece. Seljanka je za njega kupila namirnice. Novčić se je našao u ladici jedne trgovine gdje upoznaje djevočicu-novčić koja mu priča o svom tužnom životu. Iz ladice odlazi kod babe mlinarke i njenog Crnog Groma. Mlinarku je jedne noći vjerojatno usmrtio od udarca i pokrao razbojnik koji se je utopio u rijeci, u rijeci ga je pronašao neki dječak koji za njega kupuje kliker u trgovini Jevrejina Samuela. Iz te kase je izašao zahvaljujući jednom veseljaku nakon kojeg mu novi vlasnik) Ciganka. Dok su se Cigani selili maleni Ciganin se razbolio tako da su svi Cigani krenuli prema župniku. Župniku je Ciganka platila novčićem i još nekim novčanicama da izliječi dijete. Novčić je ležao u ladici dok časna sestra nije otišla na pijacu gdje je kupila povrće za taj novčić. Tako je za par minuta dobio novog vlasnika to je bio čovjek na konju. Kako su dani prolazili novčić je došao do škrtog ludaka. Djevojčica koja mu je čistila kuću ukrala je novčić da bi on završio u slivniku gdje ga je pronašao dječak snivač koji je u snu razgovarao s mrtvim stvarima - pa tako i našim novčićem.Dječaci su ga međusobno krali neko vrijeme, jedan od drugog kako bi ga na kraju postavili na tračnice da tu skonča. Tad je novčić prestao biti novčić i tako i ovaj roman završava tu.
CITATI :

"Nisam više sjajan kao što bijah nekad nakon svog rođenja. Čak mi se i oblik unekoliko izmjenio, tako da sam dobio tamnu patinu, kao staro suđe, a u pregibima mojih slova i ugraviranih brojeva kao i na ivicama likova sa moje jedne i druge strane nataložilo se ružno crnilo ko zna kakvog porijekla, dok je moj oblik, u početku okrugao i pljosnat, pretrpio takve izmjene, te sam sada nešto zakrivljen, pa i izgreban. Sve u svemu, jadno izgledam."
"Lišće na drveću udarano ledenim vjetrom šumjelo je metalnim zvukom, pa se činilo kao da neko prosipa gomile novčića.“
"Meni ostade moje suđeno dno, ribe, sve rjeđe, sitni pijesak koji stalno prijeti da me malo po malo zatrpa, ujednačen šum zeleno-modre vode.. moja beznadežna samoća."
30. lipanj 2013
u132349
u132349
znam da sada nema škole
30. lipanj 2013
u148242
u148242
Kud baš usred ljeta..
30. lipanj 2013
u248304
u248304
Kontam,ali zašto si baš sad napravila taj forum??
30. lipanj 2013
u132349
u132349
nezz
30. lipanj 2013
u229107
u229107
Ja želim analizu MALI PRINC
(ovo je probno )
30. lipanj 2013
u132349
u132349
Bilješke o piscu:

Antoine de Saint Exupéry rodio se 1900. godine u Lyonu, Francuska. Izgubio je oca kad su mu bile samo četiri godine, a sa sedamnaest gubi mlađeg brata, što ga se bolno dojmilo. S njim i sa sestrama proveo je neobično, skrovito i snovito djetinjstvo, o kojem će jednom kasnije napisati: «Potječem iz djetinjstva kao što netko potiče iz neke zemlje.» Odano je volio svoju majku; pisma koja joj je uputio činit će poslije njegove smrti posebnu knjigu.

Antoine de Saint Exupéry prvi put leti 1912. godine. Bavio se matematikom i tehničkim izumima. Već u njegovim ranijim djelima «Noćni let» (nagrada «Femina», 1931. godine) i «Zemlja ljudi» (Grand-Prix Francuske akademije, 1939. godine) nazire se biće svjetlosti – Mali princ. Antoine de Saint-Exupéry slijedit će svoga zvjezdanog junaka i doslovno. Godinu dana nakon objavljivanja knjige taj će čovjek mira sudjelovati u ratu leteći u izviđačkom avionu. Nestaje nad Sredozemljem 31. srpnja 1944.

Književni rod:

Epika

Književna vrsta:

Suvremena bajka

Mjesto radnje:

Pustinja – Citat: «Tako sam živio sam, bez ikoga s kime bih mogao iskreno porazgovarati, sve dok prije šest godina nisam doživio kvar, u pustinji Sahari.»

Vrijeme radnje:

Šest godina prije nego što je napisana knjiga – Citat: «Otada je, dakako, prošlo šest godina…»

Tema:

Mali princ putuje kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu

Ideja:

Ljudi su osamljeni, oholi, otuđeni od drugih, ali još uvijek postoje oni koji vjeruju da se svijet može promijeniti.



Kratki sadržaj:

Pisac je jednom kad je imao šest godina nacrtao zmijskog cara kako guta slona. Izgledalo je kao šešir. Odrasli su mu rekli da se okani crtanja. Tako je odlučio postati pilot. Jednom dok je letio nad Saharom, nešto mu je bilo puklo u motoru. Pokušao je sam obaviti taj težak popravak. Imao je vode za osam dana. Zaspao je. Probudio ga je neobičan glasić koji ga je molio da mu nacrta ovcu. Nacrtao mu je, da ga iskuša, zmijskog cara. Prepoznao ga je. Na kraju mu je nacrtao ovcu u kutiji.

Tako je upoznao Maloga princa. Objasnio mu je da je ta stvar avion i da leti. Mali princ mu je rekao da je s drugog planeta. Pilot je zaključio da je mali princ s asteroida B-612. Dječak mu je još otkrio da je njegov planet jako mali i da na njemu rastu baobabi. Volio je gledati zalaske sunca. Petog dana Mali princ upita da li ovce jedu grmlje. Pilot mu odgovori da da. Dječak zaključi da onda jedu i cvijeće. Mali princ je imao ružu. Ona je zahtijevala da ju stavi pod stakleno zvono. Jako ju je volio. Odlučio je krenuti na put ne bi li shvatio sebe i svoju ružu. Temeljito je očistio svoje vulkane. Oprostio se s ružom. Počeo je posjećivati druge planete. Na prvom je bio kralj. Mislio je da vlada svime, cijelim svemirom. Malog je princa nazvao svojim podanikom. Htio ga je imenovati ministrom pravosuđa, veleposlanikom itd.

Mali princ je mislio da su odrasli čudni i krenuo dalje. Na drugom planetu je živio umišljenko. Mislio je da je najljepši na svijetu. Tjerao je malog princa da mu se divi. Dječak je otišao dalje. Na trećem planetu je živio pijanac. Pijanac je pio da zaboravi da se stidi toga što pije. Mali princ ode dalje. Na sljedećem planetu je živio poslovni čovjek. On je brojio zvijezde i ”posjedovao” ih. Mali princ ode na peti planet na kojem je živio nažigač koji je svako malo palio svjetiljku. Na njegovom planetu dani traju jednu minutu. Ovaj mu se svidio, ali Mali princ ode dalje. Na šestom planetu je živio zemljopisac koji je princa smatrao izviđačem. Savjetovao mu je da ode na planet Zemlju. Tako je mali princ došao na Zemlju. Pao je u pustinji u Africi. Sreo je zmiju i pričao s njom. Prešao je pustinju i došao u vrt pun ruža. Pojavila se lisica. Sprijateljio se s njom. Rekla mu je na rastanku da se dobro vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo. Sreo je skretničara, trgovca. Pilot mu je osmoga dana rekao da će oni umrijeti od žeđi. Krenuli su prema izvoru. Naišli su na studenac. Mali princ mu je rekao da tu mora ostati, da je sutra godišnjica njegova boravka na Zemlji. Vraćao se na ono mjesto gdje se bio spustio na Zemlju.

Sutradan kad se pilot vraćao, Mali princ je sjedio na zidu. Popeo se na njega da pobjegne od zmije. Kad je on prišao mali se princ spustio dolje. Pilot mu je rekao da je uspio popraviti motor. Mali princ mu je rekao da mu je drago što se sada može vratiti kući jer se i on noćas vraća svojoj kući, samo to se osjećao odgovornim za svoju ružu. Prvo je pored njegova gležnja bljesnula žuta zmija. Potom je Mali princ pao, polako. Ono što je pilotu ostavio za uspomenu je smijeh bezbrojnih zvijezda na noćnome nebu, ­koje se smiju glasom Malog princa svaki put kad pogleda gore.

Kompozicija djela:

Uvod: Mali princ dolazi na Zemlju i upoznaje pilota.

Zaplet: Mali princ priča pilotu o svojoj ruži i obilasku planeta.

Vrhunac: Mali princ i pilot idu prema izvoru.

Mali princ mu govori da mora ići kući.

Rasplet: Mali princ odlazi.

Fabularni tijek:

1. Pisac je sa šest godina nacrtao zmijskog cara sa slonom

2. Jednom mu se avion srušio u pustinji Sahari

3. Tako je upoznao maloga princa

4. Mali princ mu priča o svom planetu i ruži

5. Mali princ odlazi na druge planete

6. Dolazi na Zemlju i upoznaje lisicu

7. Osmi dan on i pilot odlaze do izvora

8. Mali princ mu govori da mora otići

9. Oprašta se s njim i govori da će se smijati sa svoje zvijezde

10. Mali princ nečujno odlazi

Analiza glavnih likova:

Mali princ

Pisac ga je nacrtao, zlatne je kose, u prinčevskoj odori je s mačem u ruci, lijepo se smije, ne odgovara na pitanja, dobar je i pošten. «Priđe li vam tada dječak, nasmije li se, bude li imao zlatnu kosicu, ne odgovori li vam kad ga nešto zapitate, odmah ćete se dosjetiti tko je.»

Pisac

Leti (pilot je), volio je crtati, nije shvaćao odrasle, odnosno oni nisu njega shvaćali.

Citati:

«Pokazivao sam svoje remek-djelo odraslima i pitao ih plaše li se moga crteža!»

Odgovarali su mi: «Zar da se plašimo šešira?»

Moj crtež nije prikazivao šešir. Prikazivao je zmijskog cara kako guta slona.»

«Dugo sam živio među odraslima. Vidio sam ih posve izbliza. To nije bitno popravilo moje mišljenje o njima.»

Sporedni likovi:

Ruža, lisica, ljudi na planetima

Jezik i stil:

Jezik i stil ove priče su jednostavni. Ispričana je jednostavnim dječjim jezikom i daje nam mnoge poruke. Ovo je velika priča o prijateljstvu i ljubavi. Stil se odlikuje slikovitošću i mudrim izrekama.

Stilska sredstva:

Epiteti:

Prekrasna, istinita, zmijski, drvena, neobičan, slikarsko, naseljen, smrtna, maleno, mladi.

Onomatopeje:

«I voljela bih šum vjetra u žitu…»

«…kao što stenje stari vjetrokaz koji je vjetar odavno zaboravio.»

Usporedbe:

«Kretanje takve vojske bilo je usklađeno kao u baletu.»

«Idu kao da ih vjetar nosi.»

«…čini se kao da su rogovi…»

Kontrasti:

«…letio sam amo-tamo po svijetu.»

«Otpremam vlakove koji ih odvoze, ponekad desno, a ponekad lijevo.»

Personifikacije:

«Mali princ nije mogao obuzdati divljenje:

Kako ste lijepi!

Zar ne? – umiljato odvrati ruža.»

«Izgledat će ti kao da se sve zvijezde smiju.»

Dojam o djelu:

Bajka Mali princ mi se jako svidjela jer je jednostavna. To je priča o malom dječaku koji putuje s planeta na planet kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu.
30. lipanj 2013
u229107
u229107
OMG koliko dugačko
Ali hvala ti
30. lipanj 2013
u132349
u132349
i drugi put
30. lipanj 2013
u207696
u207696
gotova je skola !!!
30. lipanj 2013
u132349
u132349
pa znam
30. lipanj 2013
u132349
u132349
PALE SAM NA SVIJETU
Vrsta djela: Priča za djecu
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: nepoznat grad
Likovi: Pale i njegova majka
Kratak sadržaj
Jednoga se dana Pale probudio vrlo rano, Ušavši u sobu od roditelja, primjetio je kako je njihov krevet prazan. Zbog toga se nije zabrinuo, obukao se i umio, te izašao na ulicu na igranje. Iako nije smio sam izlaziti na ulicu, Pale je sišao niz stepenice i našao se vani.


Ispred kuće je stajao tramvaj u kojem nije bilo nikoga, ni vozača, ni konduktera, ni putnika. Zapitao se gdje su svi ljudi. ušao je u mljekarnicu, ni tamo nije bilo nikoga. Automobili nisu vozili, ljudi nisu prolazili. Nigdje nikoga. Pale je bio sam na cijelom svijetu. Ušao je u slastičarnicu, pojeo mliječnu čokoladu, u prodavaonici voća je dvije naranče spremio u džep, a banane pojeo. Znao je da nije dozvoljeno to što radi, ali budući da je bio sam na svijetu mogao je raditi što je god htio.
Izašavši ponovno na ulicu, ugleda novi tramvaj, sjedne na vozačevo mjesto i krene se igrati. Kako je pomicao ručke na lijevoj i desnoj strani, tramvaj se pokrenuo. Pale je staio vozačku kapu na glavi i postao pravi vozač. Nije se bojao da bi nekoga mogao pregaziti, bio je sam i sretan što može voziti pravi tramvaj. Ispred njega, na Trgu, stajao je drugi tramvaj i kako Pale nije znao zaustaviti kola, zabio se u tramvaj ispred sebe. Tramvaj je bio potpuno razbijen, no Pale se tješio kako to i nije velika nesreća jer u gradu ima još mnogo takvih tramvaja.
Slijedeća postaja bila je banka. Ušavši u banku Pale je uzeo punu vreću novca kako bi mogao kupiti sve što poželi. Kada je krenuo u kupovinu, shvatio je da mu novac nije potreban jer može uzeti sve što mu treba besplatno. Na ulici je vidio vatrogasna kola i njima se počao voziti po grada, kad mu je nestalo benzina, prošao je kroz park, gdje se prije igrao sa ostalom djecom, ušao u hotel gdje je nešto pojeo. Zaželio se prijatelja i roditelja, postao je usamljen. Krenuo je u potragu za ljudima i stigao do aerodroma.
Sjeo je u avio i poletio. Leti je visoko kroz oblake, sve dok nije udario u nešto tvrdo, nešto kao Mjesec. Tada je počeo padati prema Zemlji. Dok je padao, kriknuo je, te se odjenom našao u svom krevetu. Majka je brzo dotrčala i pitala ga zašto plaće. Ispričao joj je za san i zaključio da je dobro što je sve to samo sanjao.
Bilješka o piscu
Jens Sigsgaard bio je danski književnik rođen 1910. godine. od 1941-1974. bio je direktor Froebel Instituta u Kopenhagenu. Njegovo je najpoznatije djelo “Pale sam na svijetu”, napisano 1942. godine. Priča je inspirirana psihološkom studijom u kojoj se tisuće djece intervjuiralo vezano za njihove najtajnije želje. Osim ove, napisao je još nekoliko slikovnica. Umro je 1991. godine.
30. lipanj 2013
mozete mi reci knjizevni rod i vrstu za lektiru roman o novcicu hitno mi trebaaaaaaaa
29. listopad 2013
meni treba strah u ulici lipa
30. listopad 2013
Nevidljivi svijet i Šuma izgubljenih
30. listopad 2013
ja zelim analizu u glib i druge pripovjesti
30. listopad 2013
u132349
u132349
taylorgirlkitty namogu naći samo ono neznam dali je tu to.bilješka o piscu : Kemal Mahmutefendić je rođen u Sarajevu, 8. aprila 1942. Osnovnu školu započeo je u Sarajevu a završio u Konjicu, gdje završava i gimnaziju, a potom odlazi na studij grupe Svjetska književnost i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, čak i kuhar. Živi u Zenici. Pored poezije piše novele, romane za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Jedna drama je prevedena na njemački jezik. Objavio je pet knjiga za djecu, od kojih su dvije u školskoj lektiri. Uvrštenje u neke značajne izbore bosanskoherce-govačke književnosti kao i u čitanke i izbore lektire za osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na strane jezike. Za djecu i mlade je objavio knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom, Noćni vlakovi ,Roman o novčiću, Putnici, Iz pjesama posvećenih Kardeliji, Iz bezdanih usta, Otok, Rasulo mirisa, Putevi,ljudi,gradovi, Zaključana šuma
VRIJEME RADNJE: Radnja ovog romana se odvija kroz gotovo sva godišnja doba.
MJESTO RADNJE : Kovnica novca, banka, kod seljanke, kod babe mlinarke, u vodu, kod Jevrejina Samuela, kod nekog veseljaka, kod Ciganke, crkva, pijaca, kod prosjaka poludaka, djevojčice, dječaka snivača, tračnice.
LIKOVI : Novčić, seljanka, baba mlinarka, Crni grom, razbojnik, dječak (koji ga vadi iz vode), Jevrejin Samuel, čovjek veseljak, Ciganka, župnik, čovjek na konju, dječak prosjak, ludak djevojčica, dječak snivač, grupa dječaka koji ga usmrćuju.
TEMA : Život novčića.
IDEJA : U životu ćemo se susresti i sa dobrim i sa zlim.
RADNJA POČINJE UVODM.
MIŠLJENJE O PROČITANOJ KNJIZI: Veoma interesantan roman.
KRATKI SADRŽAJ : Nakon što su ga skovali novčić je bio raspoređen u kesice tako da bi došao u banku. Brzo je izašao iz banke kod neke seljanke koja je imala puno djece. Seljanka je za njega kupila namirnice. Novčić se je našao u ladici jedne trgovine gdje upoznaje djevočicu-novčić koja mu priča o svom tužnom životu. Iz ladice odlazi kod babe mlinarke i njenog Crnog Groma. Mlinarku je jedne noći vjerojatno usmrtio od udarca i pokrao razbojnik koji se je utopio u rijeci, u rijeci ga je pronašao neki dječak koji za njega kupuje kliker u trgovini Jevrejina Samuela. Iz te kase je izašao zahvaljujući jednom veseljaku nakon kojeg mu novi vlasnik) Ciganka. Dok su se Cigani selili maleni Ciganin se razbolio tako da su svi Cigani krenuli prema župniku. Župniku je Ciganka platila novčićem i još nekim novčanicama da izliječi dijete. Novčić je ležao u ladici dok časna sestra nije otišla na pijacu gdje je kupila povrće za taj novčić. Tako je za par minuta dobio novog vlasnika to je bio čovjek na konju. Kako su dani prolazili novčić je došao do škrtog ludaka. Djevojčica koja mu je čistila kuću ukrala je novčić da bi on završio u slivniku gdje ga je pronašao dječak snivač koji je u snu razgovarao s mrtvim stvarima - pa tako i našim novčićem.Dječaci su ga međusobno krali neko vrijeme, jedan od drugog kako bi ga na kraju postavili na tračnice da tu skonča. Tad je novčić prestao biti novčić i tako i ovaj roman završava tu.
CITATI :

"Nisam više sjajan kao što bijah nekad nakon svog rođenja. Čak mi se i oblik unekoliko izmjenio, tako da sam dobio tamnu patinu, kao staro suđe, a u pregibima mojih slova i ugraviranih brojeva kao i na ivicama likova sa moje jedne i druge strane nataložilo se ružno crnilo ko zna kakvog porijekla, dok je moj oblik, u početku okrugao i pljosnat, pretrpio takve izmjene, te sam sada nešto zakrivljen, pa i izgreban. Sve u svemu, jadno izgledam."
"Lišće na drveću udarano ledenim vjetrom šumjelo je metalnim zvukom, pa se činilo kao da neko prosipa gomile novčića.“
"Meni ostade moje suđeno dno, ribe, sve rjeđe, sitni pijesak koji stalno prijeti da me malo po malo zatrpa, ujednačen šum zeleno-modre vode.. moja beznadežna samoća."
31. listopad 2013
u132349
u132349
skyRembowDash -Bilješke o piscu:
Milovoj Matošec je suvremeni hrvatski dječji književnik rođen u Zagrebu 1929. godine gdje je i završio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet. Bavio se novinarstvom, bio je suradnik i urednik više časopisa, a radio je i na televiziji. Napisao je brojne priče, romane, radio igre (šezdeset ih je emitirano), scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove. Najpoznatija djela su mu: Tragom brodskog dnevnika, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa i dr. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Umro je u Zagrebu 1982. g.

Objavio je petnaest romana od kojih su najpoznatiji: «Tragom brodskog dnevnika», «Posada oklopnog vlaka», «Suvišan u svemiru», «Tiki traži neznanca», «Kapetan Trnado», «Admiralov otok», «Putovima gospodina Foga», «Veliki skitač», «Strah u Ulici lipa», «Okuka na zlatnoj rijeci», «Dječak sa Sutle», «Tri kapetana traže blago», «Pustolovina u dimnjaku».

Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Roman Strah u Ulici lipa nagrađen je 1968. godine nagradama «Grigor Vitez» i «Mlado pokolenje», a roman Okuka na zlatnoj rijeci 1974. nagradom «Ivana Brlić Mažuranić».
Vrsta djela:
Dječji roman
Mjesto radnje:
Radnja je smještena u mirnu Ulicu lipa. Ta ulica je vrlo stara ulica. Kažu, jedna od najstarijih u gradu.
Vrijeme radnje:
Vrijeme radnje je lipanj, vrijeme ljetnih školskih praznika.
Tema:
Tema djela je iznenadni dolazak dječaka Mungosa koji svojom pojavom i ponašanjem izaziva strah među djecom. Želio je biti "glavni" među djecom kako bi ga se oni bojali i slušali njegove naredbe. U stvari, on je bio isti kao i oni, samo povrijeđen, bez prijatelja i neshvaćen od roditelja i nastavnika.
Ideja:
Dječaci kao Mungos ne bi smjeli bježati od kuće, krasti roditeljima novac, izigravati junake vestern romana i zapovijedati drugoj djeci. Trebali bi učiti, slušati roditelje i igrati se sa svojim prijateljima.
Osnovna misao:
Dobrotom i prijateljstvom možemo pridobiti i one koji nam nisu prijatelji.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Jednog dana u Ulicu Lipa je došao Mungos Nevada i unio strah u ulicu. Natjerao je družinu da mu ispunjava sve želje. Mungos je boravio u Alkibijadovu podrumu. Družina se odlučila suprostaviti Mungosu. Mungos je jednog dana našao Tugoljuba Prvog u podrumu. Malo kasnije Tugoljubu se pogorša zdravlje, a Mungos otrči po Velikog Toma koji je doktor. Veliki Tom je smjestio Mungosa i Tugoljuba Prvog u svoju kuću. Mungos je Velikom Tomu ispričao kako je pobjegao od kuće zato što je morao ići na popravni iz fizike i matematike, pa je zato mislio da ga nitko ne voli. Veliki Tom je pomirio družinu i Mungosa.
Kratki sadržaj (verzija 2):
„Ulica lipa vrlo je stara ulica. Kažu, jedna od najstarijih u gradu. Sve je u
toj ulici lijepo i mirno, pa i kuće. Male su kao i ulica, ugodne, tihe i
nekako zadovoljne i sobom i ljudima.“

Ipak, u ulici postoji jedno mjesto koje podsjeća na stara vremena. Tu je ponajprije ruševina vrlo stare kuće ili još bolje, ono što je od ruševine ostalo, a ostali su samo temelji, a pod temeljima mračan i prilično tajanstven podrum. Ne znamo, možda je kuća od koje su ostali samo temelji i podrum nekada pirpada Alkibijadu Kolotrku.

U toj ulici živi složna družina: Šapica, Praporac, Veslonožac, Cvrkutalo i djevojčica Latica.

Iznenada njhov mir remeti dolazak nepoznatog dječaka zastrašujućeg izgleda i grubog ponašanja koji se predstavlja kao Mungos Nevada. Cijela družina je prestrašena, samo se brbljavi Cvrkutalo ponaša kao ulizica. Mungos odmah izdvoji plahog Šapicu i natjera ga da ga odvede kući. Družina se međusobno posvadi jer nisu zaštitili prijatelja. Mungos prijetnjama pištoljem i prijevarom natjera Šapicu da kupi bezvrijednu srećku za četiri dinara, što je cijela Šapičina ušteđevina. Kada su se vratili, cijela družina je svjesna da se nešto ružno dogodilo i nadalje se pokoravaju Mungosu te mu pronalaze smještaj u hladnom i mračnom Alkibijadovu podrumu.

Mungos ih prisili da ga prate u obližnji dio grada, ali im ne dozvoljava da vide gdje je do sada živio. Praporac i Veslonožac se znakovima sporazumiju i Veslonožac slijedi Mungosa do ulaza u stambenu zgradu. Družina se pomalo oporavlja od prvog straha, a Mungos se vraća sa zavežljajima koje treba odnijeti u podrum. U podrumu dolazi do novog sukoba i Šapica pokazuje veliku hrabrost i odbija donijeti konopac za sušenje rublja.

«Šapica je drhtao, silno napregnut i silno uzbuđen. Hoće li izdržati? Mora!
Ako još jednom popusti, Mungos će ga ucjenjivati do smrti. Sada konop,
a kasnije tko zna što! Možda stol ili ormar. Ili štednjak. Ili novac iz tatine
novčarke. Ne, neće popustiti.»

Družini nije uspjelo iskoristiti ovu slabost jer ih je Munogs ucijenio rekavši im da su mu pomogli da iz tuđeg stana ukrade stvari, te da su i oni sada njegovi suučesnici u krađi. Oni bez riječi primaju zapovijed da se ponovno okupe u pet sati popodne. Družina ne zna što bi učinila i ljuta je na Cvrkutala, ali se on brani da je spasio život Šapici donijevši konopac umjesto njega. Svi mu oproste i pokušaju se dogovoriti što će dalje. Njihove muke se nastavljaju kad su došli kući. Šapica se boji priznati mami što se dogodilo, Latica pokušava skriti sve od mame, a ne zna kako bi sakrila njhove nevolje pred ujakom Velikim Tomom koji nekako pronikne u sve njihove tajne. Veliki Tom je šaljivac koji u vrijeme ručka kuha večeru i razumije sve njihove brige, ali mu se Latica ipak nije mogla povjeriti. Pomoć od Velikog Toma traži i Cvrkutalo koj izmišlja strašnu bolest ne bi li ga Veliki Tom poslao u bolnicu i tako riješio svih muka.

Veslonožac pokušava istražiti što više o Mungosu, upoznaje skupinu starijih dječaka, ali o Munogosu ne uspijeva ništa saznati.

Mungos je tijekom svog popodnevnog sna usnuo strašan san u kojem se otkriva da je on zapravo ipak samo uplašeni dječak koji doziva mamu. U pet sati dolazi samo Praporac i obavještava Mungosa da mu društvo iz Ulice lipa više ne želi pomagati. Praporac uspijeva zbuniti Mungosa i izvući mu Šapičin novac.

Mungos je sada sam u podrumu i tu vidimo sav njegov strah i usamljenost, pokušava se ohrabriti razmišljanjem o junacima iz jeftinih vestern romana, ali mu to baš i ne uspijeva jer mu se ipak pričinjavaju duhovi. Tek kada je pala noć iskrada se iz svog skloništa, odlazi u stan svojih roditelja gdje uzima novac namijenjen plaćanju računa kako bi kupio hranu za nekoliko dana.

Na povratku u podrum Mungosa čeka iznenađenje, u podrumu je novi stanar, starac koji je pobjegao iz staračkog doma, Tugoljub Prvi. Nakon prvotnog nepovjerenja oni se sprijateljuju. Tugoljubu preko noći pozli i Mungos trči po liječnika Velikog Toma. U domu Velikog Toma Mungos otkriva svoju tajnu. Njegovo pravo ime je Darko. Ima dvije jedinice i mora na popravni iz matematike i fizike, a roditelji zbog toga nisu htjeli pokvariti svoje ljetovanje. Ostavili su ga kod tatinog prijatelja da s njegovim sinom uči, ali se dječaci nisu mogli složiti. Povrijeđen postupkom svojh roditelja Mungos je uvjeren da ga nitko ne voli i odlučio je pobjeći od kuće i postati odmetnik baš kao i junaci romana koje on tako voli čitati.

Veliki Tom pomaže Mungosu da shvati svoje zablude.

«O svakom čovjeku ovisi hoće li steći prijateljstvo i naklnost drugih ljudi.
To je posao koji mora obaviti sam. Ako ne uspije, nitko drugi nije kriv.»

Veliki Tom pronašao je i rješenje za popravni ispit, u učenju će Mungosu pomoći umirovljeni profesor iz Ulice lipa, a i od družine je izmolio oprost za Darka ispričavši im da je i on načinio sličnu glupost kad je bio dječak.

Na kraju Veliki Tom poziva svu djecu na večeru, ali u podne.
Bilješke tijekom čitanja:
- Na pomalo tužan način opisana je Ulica lipa u kojoj više, nažalost, nema niti jedne lipe.
- U toj Ulici lipa upoznali smo Šapicu, Praporca, Veslonošca, Cvrkutala i Laticu.
- Dugonogi dječak Mungos Nevada, zastrašujućeg pogleda i kaubojskog hoda, dolazi u Ulicu lipa i svojim izgledom i ponašanjem plaši djecu.
- Preplašeni Šapica prisiljen je kupiti od Mungosa srećku koja više ne vrijedi.
- Mungos traži od djece da mu postanu prijatelji, što oni nerado prihvaćaju.
- Djeca odvode Mungosa u mračan i vlažan Alkibijadov podrum, Mungos donosi potrebne stvari i pretvara podrum u svoje sklonište.
- Žao mi je djece jer ih Mungos ucjenjuje i prijeti im zatvorom.
- Latica saznaje od ujaka Toma da Cvrkutalo traži da ga smjesti u bolnicu.
- Veslonožac traži kuću u koju je ušao Mungos.
- Praporac obavještava Mungosa da mu on i njegova družina neće više pomagati.
- Drago mi je što se svako dijete pametno i promišljeno suprostavlja Mungosu.
- Preplašeni i izgladnjeli Mungos krade novac i kupuje hranu.
- Starac Tugoljub iznenađuje i plaši Mungosa u podrumu.
- Tugoljub Prvi i Mungos postaju prijatelji.
- Mungos dovodi liječnika Velikog Toma da spasi Tugoljuba.
- Veliki Tom otkriva djeci svoju tajnu koja sliči Mungosovoj.
- Djeca opraštaju Mungosu i prihvaćaju ga kao prijatelja.
Kompozicija djela:
- Mungos dolazi u Ulicu Lipa
- Prestrašeni dječaci
- Mungos ucjenjuje Šapicu
- Suprostavljanje dječaka Mungosu
- Boravak u Alkibijadovu podrumu
- Susret Mungosa i Tugoljuba Prvog
- Veliki Tom dolazi u podrum
- Mungosova priča
- Pomirenje dječaka i Mungosa
Analiza stila:
Stil u kojem je pisan ovaj roman je smiješan, duhovit, pun radnje, pun dijaloga, pisan jednostavnim jezikom, pristupačnim i razumljivim djeci.
Analiza likova (verzija 1):
Mungos
Dječak koji je svojim ponašanjem i izgledom želio biti zločest, želio da ga se boje i da ga slušaju. Da bi izgledao još strašniji hodao je kao kauboj, a imao je i pištolj. Bio je grub sa svima i neprijateljski raspoložen. Strah i samoća, te prijateljstvo s Tugoljubom i Velikim Tomom otkrili su da je on dječak kao i ostali, samo što se smatrao nevoljenim, neshvaćenim i bez prijatelja.

Šapica
Plah i miran dječak, naivan, voli se šaliti, ali kad je potrebno vrlo je bistar i hrabar.

Cvrkutalo
Brbljav i nepromišljen dječak, prvo odobrava što Mungos radi i pomaže mu, shvaća svoju zabludu i moli družinu da mu oprosti.

Praporac
Mudar i promišljen dječak, prvi pokazao da se ne boji Mungosa i da ne može zavladati Ulicom lipa.

Latica
Jedina djevojčica u družini, pametna, zna se mudro postaviti, te na svaku Mungosovu naredbu zna proturječiti. Vrlo je hrabra i iskrena prijateljica.

Veslonožac
Dječak koji se voli voziti na dvokolici. Kao i Praporac opasan je protivnik Mungosu. Pokušava saznati tko je Mungos i gdje stanuje.

Veliki Tom
Liječnik koji se voli šaliti s djecom, voli pomagati ljudima, shvaća dječje probleme koji ga podsjećaju na djetinjstvo, Latičin ujak.

Tugoljub Prvi
Simpatičan i veseo starac, živi u staračkom domu iz kojeg ponekad bježi u Alkibijadov podrum, ne voli priče o bolestima i smrti, sprijateljio se i voli Mungosa.
Analiza likova (verzija 2):
Mungos Nevada (Darko)
Glavni lik romana. Svojim izgledom i nastupom nastoji izgledati opasno i zastrašujuće.

«Na kraju ulice pojavio se dugonogi dječak. Veliki dječak, veći i od
Praporca i od Veslonošca. Nije bio samo dugonog. Trudi se, koliko mu je
bilo moguće, da u hodu iskrivi desnu nogu na desnu stranu, a lijevu nogu
na lijevu stranu. Ruke spuštene niz bokove, u hodu su se lagano klatile,
ali su bile spremne. Spremne za što? Spremne na sve. I da se nađu na
dršcima pištolja i da stisnutih šaka dočekaju napad. Koraci su mu bili
dugi, bili su meki i bili su tihi. Ako netko po hodu prosuđuje čovjeka,
morao bi sada zaključiti: odlučan, oprezan, spretan.»

Taj prijeteći izgleda Mungosa Nevade zapravo je smiješan jer se vidi da on nastoji oponašati likove iz jeftinih kaubojskih romana. Munogosov lik se u romanu mijenja i razvija. Tak kada ostaje sam u Alkibijadovu podrumu upoznajemo pravog preplašenog dječaka koji dršće na svaki šum iz podruma.

«Jedna stvar nije jasna. Tko je dozivao mamu? On? Koješta! Nije Mungos
beba! Ne, mamu nije nitko zvao. Neobično je tiho u Alkibijadovu
podrumu. Toliko tiho, da jasno može čuti otkucaje vlastitog bila.
I ne samo to. Čini se da čuje kako podrum diše. Jest, baš kao da diše.
To nije moguće. Zašto bi disao neki Alkibijadov podrum? Zašto bi disao
bilo koji podrum na svijetu?»

Iako naslućujemo da je nesretan, pravog Mungosa upoznajemo tek u njegovu odnosu sa starcem iz staračkog doma, Tugoljubom Prvim. On mu je pružio prijateljstvo, a Mungos mu je uzvratio brigom kao o rođenom djedu. Na kraju kada saznajemo priču o Mungosu on u nama izaziva sažaljenje i želju da mu pomognemo.

Praporac
Promišljeni dječak koji prvo razmisli prije svakog svog postupka. On je bio i prvi koji je Mungosu jasno stavio do znanja da ne može zavladati Ulicom lipa.

«Došljak je pogledao najprije Praporca. Osjetio je valjda na neki način da je Praporac u Ulici lipa najvažniji.»

Veslonožac
Svoj nadimak je dobio od oca jer stalno vesla nogama na svojoj dvokolici. On je hrabar i prati Mungosa do stana, vraća se i pokušava otkriti tajnu. I sam Mungos priznaje da su Praporac i Veslonožac hrabri dječaci.

«Praporac i Veslonožac bili bi opasni protivnici – ozbiljno je prosuđivao Munogos.»

Veslonožac je štuljiv i bistar dječak koji brzo donosi zaključke.

«Mungos zbunjeno pogleda Veslonošca. Morao je priznati, bar sebi je
morao, da Veslonožac nije naivan protivnik. On ne govori mnogo,
ne toliko kao Praporac, ali misli brzo. I što je još gore, točno pogađa.»

Šapica
Plah dječak koji često nasjeda šalama svojih prijatelja. On je dječak «... koji je dobio nadimak jer se dugo nije usudio hodati bos. Nježan, povučen, čak i naivan. Zamisli, uvjerili su ga da je pred Alkibijadovim podrumom zakopano blago!»

Mungos u njemu prepoznaje «poštara» i laku metu, ali njegova pobjeda nije dugog vijeka jer ovaj mali dječak pronalazi hrabrosti da mu se suprotstavi.

«Šapica je drhtao, silno napregnut i silno uzbuđen. Hoće li izdržati? Mora!
Ako još jednom popusti, Mungos će ga ucjenjivati do smrti. Sada konop,
a kasnije tko zna što! Možda stol ili ormar. Ili štednjak. Ili novac iz tatine
novčare. Ne, neće popustiti.»

Ova Šapičina hrabrost bila je ključna i za odnos ostalih prema Mungosu, bio je to trenutak kada je družina nadvladala svoj strah.

Cvrkutalo
Svoj nadimak je dobio zbog svoje brbljavosti i nepromišljenosti. Ispočetka se prema Mungosu ponaša kao ulizica, ali i sam ubrzo shvaća kako je to lažno prijateljstvo. Veliki Tom je najbolje opisao Crvkutala ovim riječima:

«Samo Cvrkutlao nije znao izabrati stranu – reče Tugoljub Prvi.
- Varaš se! Izabrao je! Doduše u podne se razbolio. Naime, htio je da
povjerujem u njegovu bolest, jer mu se činilo da bi najlakše izmakao
neprilikama da ode u bolnicu. Kasnije se predomislio. Izabrao je svoju
ulicu. Njemu treba vremena, mora se najprije snaći u događajima,
ali kad se snađe, sumnjam da bi bio lošiji od ostalih.»

Latica
Jedina djevojčica u družbi, hrabra i iskrena prijateljica. Ona se odmah htjela suprotstaviti grubom došljaku, ali pristaje na njegove uvjete zbog straha za prijatelje.

«Ako se vi bojite, ja ću poći! – reče Latica i htjede ustati s ograde.
Nije ustala. S jedne strane ju je uhvatio Praporac, a s druge
Veslonožac.»

Latica je vesela i dovitljiva djevojčica koja sa svojim ujakom Velikim Tomom ima vrlo dobar odnos i od njega sazna i dobije sve što poželi.

Veliki Tom
Liječnik i Latičin ujak. On je i veliki prijatelj djece iz Ulice lipa koji je ujedno i pun razumijevanja za njihove dječje brige. On je odrasla osoba koja se još uvijek živo sjeća svog djetinjstva i odrastanja i svih komplikacija s kojim se djeca ponakad susreću u svom odrastanju; od borbe s lošim ocjenama do uvjerenja da ih nitko niti voli niti razumije.

Tugoljub Prvi
Neobičan starac iz staračkog doma, i sam pomalo osamljen pa povremeno pobjegne iz staračkog doma. On prvi uočava da je Mungos Nevada samo jedan osamljeni i uplašeni dječak i uz pomoć Velikog Toma uspijeva pokazati Mungosu da nije sam i da ima onih koji će mu pomoći.
Dojam o djelu:
Roman Strah u Ulici lipa mi se sviđa jer su u njemu opisana djeca, njihova razmišljanja, igra, strah, zapažanja. Svako dijete je opisano na smiješan način, a zapravo to su pametne glavice koje se znaju suprotstaviti svakome tko nije iz njihove družbe. Ima dosta napetosti i neizvjesnosti, ali nakon otkrivanja Mungosove tajne, djeca ga razumiju i prihvaćaju.

Saznajte više: Strah u Ulici lipa - Milivoj Matošec http://slobodni.net/t4829/#ixzz2jIwAEa00
31. listopad 2013
hvala
31. listopad 2013
u132349
u132349
Łi$a oprosti ne mogu naći ništa
31. listopad 2013
u132349
u132349
U GLIB



Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak rođen je godine 1859. u Senju, a gimnaziju je polazio
u Senju i Gospiću. Nakon što je završio učiteljsku školu u Zagrebu,
pet je godina službovao kao učitelj u Senju. Zbog glazbene nadarenosti
nastavio je studij glazbe u Pragu, gdje je završio konzervatorij.
Po povratku u Zagreb službovao je kao profesor glazbe na učiteljskoj
školi, a u Zagrebu je umro godine 1905. bolujući od tuberkuloze.

Književni opus Vjenceslava Novaka doista je obiman. Napisao je sedam
romana: “Pod Nehajem”, “Posljednji Stipančići”, “Dva svijeta”, “Zapreke”,
“Pavao Šegota” “Nikola Baretić” i “Tito Dorčić”. Objavio je i stotinjak
pripovijedaka, od kojih su neke po duljini velike kao romani.
Od pripovijedaka treba izdvojiti zbirku “Podgorske pripovijetke”,
zatim “U glib”, “Majstor Adam”, “Pred svjetlom”
te “Iz velegradskog podzemlja”.

Novak je bio jedan od prvih pisaca u hrvatskoj književnosti koji je u
svojim djelima počeo slikati probleme društvenih nepravdi, stvarajući tako
SOCIJALNU NOVELU. Opisivao je nevolje ribara, seljačke sirotinje,
siromašnih učenika, intelektualaca, ljudi koji pate zbog neimaštine i
bolesti. Upravo za te slojeve društva Novak u svojim djelima iskazuje
duboko suosjećanje, boreći se svojim djelima protiv nepravdi koje te ljude
pogađaju.


Bilješke o djelu:
U noveli “U glib” (“Vijenac” 1901.) glavni su likovi mladići koji kreću na
studij u Zagreb. Za siromašnog Jakova Kosovića jedina šansa da nakon
mature nastavi obrazovanje jest stipendija. Poslao je molbu za sveučilišnu
stipendiju, ali i za stipendiju za siromašne, koju dobiva njegov školski
prijatelj, sin bogatoga općinskog načelnika Artur Kranjčić. Nadajući se
sveučilišnoj stipendiji, Jakov odlazi u Zagreb i suočava se sa težim
siromaštvom nego što ga je iskusio u roditeljskom domu. Živi s prijateljem
Jerkom Pavličevićem, stipendiju ne dobiva, i na kraju doslovce gladuje.
Pronalazi ga Artur, koji Jakova traži zbog nostalgije za domom.
Jerko Pavličević ruši Arturov ružičasti svijet, prikazujući mu svu nepravdu,
posebice onu koju je počinio Arturov otac i zbog koje je Jakov gladan i bez
budućnosti. Artur, kojega je nepravda teško pogodila, odlučio je pisati ocu
i želi se odreći stipendije, misleći da će otac biti ponosan na njegovu takvu
odluku. Međutim, otac mu oštro odgovara da ga time više ne uznemirava,
jer stipendije koriste i bogatiji od Artura, te da je život prava škola.
Artur polazi u takav život i zaboravlja na glas pravde.


Oslikavajući LIKOVE Novak pokazuje duboke socijalne razlike u
njihovu porijeklu, ali i njihov odgovor na nepravdu s kojom se susreću.
Artur Kranjčić na početku novele jest još uvijek dijete, odraslo u
svijetu obilja:

“Jedino dijete u imućna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep
dohodak i od ugledne časti načelnika što ju je u svom rodnom gradu
obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za
idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos dječak s
pametnim pogledom krupnih očiju kojima je gledao djevojačkim
neiskustvom u svijet - takav je, eto, kao ptica na krilima doletio u
Zagreb. Sloboda akademskog građanina, predavanja na sveučilištu,
kazalište, inteligentno društvo vršnjaka iz svih krajeva domovine, bujna,
slikovita i bogata okolica zagrebačka - sve mu je širilo krila poletnoga
duha, i on se tako osjećao svojim položajem u nekim svjetlim visinama
gdje je još jedino mlad i zanosan čovjek, neopterećen grubim brigama
života može da okusi punu sreću.”

Luksuzan život u Zagrebu omogućila mu je stipendija od dvije stotine
forinti za koju mu se izborio imućan otac, iako je bila namijenjena
siromašnom studentu. U svojoj bezazlenosti Artur ne razmišlja o
nepravednosti toga čina, njega uz lijep i bogat život u Zagrebu muči
nostalgija i čežnja za domom i rodnim krajem:

“Sve što je bilo onamo, rađalo je u njemu ovo čuvstvo ljubavi,
po kojem se ćutio od rodnoga kraja kao od jednoga života otrgnuto udo
i zato se ljubav za domom pretvarala u bol. Poželio bi da sretne i
najneznatnijega čovjeka iz svoga doma... prišao bi mu s otvorenim
srcem, punom dušom, i u blizini takova čovjeka popustila bi doista ova
teška, sve teže snošljiva napetost čuvstva koje je stalo ispunjavati tugom
njegov život.”

Artur je potražio prijatelja Jakova, ne znajući za užasnu borbu sa
siromaštvom i razočaranjem kroz koju Jakov prolazi:

“U njegovim tihim, iskrenim očima plamtjela je nehinjena radost... i
pogled i lice i njegov glas odavahu toplinu čuvstva što ga je poćutio s
drugom iz gimnazije u rodnom mjestu kojega se sada sa čeznućem
sjećao.”

Od Jerka Pavličevića Artur saznaje za bijedu u kojoj živi Jakov, kao i to da
je toj bijedi uzrok njegov otac:

“Artur je stajao pred njim blijed i nemoćan da se otme šibama kojima su
ga nemilosrdno udarile riječi polunaga čovjeka s kojim se susreo prvi put
u životu.”
Nakon tog susreta Artur više nije isti, i odlučuje učiniti nešto čime bi
presjekao tu nepravdu koja ga je pogodila i koja ga guši, kako bi se
njegov svijet vratio uobičajenim tijekovima i životnoj radosti,
i stoga namjerava pisati ocu.

“Još nikada nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamašnoj stvari;
što će on na to? Stala ga svladavati slaboća... a njegov mladi duh opirao
joj se gonjen šibama teških riječi kojima ga je bičevao polunagi čovjek
mršava lica i suha tijela na kom su bila izbočena rebra... Napokon je
napisao ocu pismo.”

U pismu Artur, shvaćajući nepravdu, i razliku između ideala u knjigama
religije, filozofije, povijesti i realnosti života od oca traži:

“Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji
hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. Mjesto radosti,
prima s tom potporom moja duša nešto što je nalik prokletstvu...
Majka mi je u jednom pismu pisala da joj se vratim čist kakav me je u
svijet poslala... A ja trpim poradi te potpore, pod osjećajem da nijesam
ono što želi od mene moja majka... Oče, riješi me ovoga tereta!
Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k
njima.”

Umjesto očekivanog ponosa oca zbog sinovljeva karaktera, otac Arturu
oštro odgovara da i još bogatiji sinovi uživaju potporu, i da je “Život prava
škola, a tu školu ti još nijesi učio. ” Nakon tog očeva pisma Artur gubi
ideale:

“I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju
sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i
on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.”


Za razliku od Artura, kojemu su nakon prvog susreta sa životnom
stvarnošću ideali trajali vrlo kratko, Jakov Kosović, u svim životnim
iskušenjima ipak zadržava plemenito srce. Jakov je seljačko dijete iz
siromašnoga kraja u Lici.

“Kroz gimnaziju se provlačio uvijek s lijepim uspjehom, ali više gladan
nego sit. Kad je položio ispit zrelosti, ćutio je u sebi zdrave pameti barem
onoliko koliko su je prosječno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali,
pa ga je zato stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije
toliko u krvi doista ni kojemu ogranku hrvatskoga naroda koliko ličaninu.”

Iako talentiran za matematiku, zbog malih šansi za potporu za studij toga
predmeta, Jakov se prijavio za povijest i filologiju, ali je istodobno podnio i
molbu za natječaj za potporu za mladiće s bivše Granice.
Bio je najsiromašniji među moliteljima pa je bio siguran da će tu potporu
dobiti, i tim je veće bilo njegovo razočaranje kad je saznao da je potporu
dobio bogati Artur Kranjčić. Iako mu je Artur oduvijek bio simpatičan ta ga
je vijest pogodila, i nije mogao prihvatiti očevo obrazloženje da su
gospoda uvijek jača:

“Jakov nije mogao primiti udarac s takovim mirom. U njemu je odlučnim
glasom prosvjedovalo čuvstvo srca i logika uma. Kako smije bogat čovjek
uzeti ono što je namijenjeno siromahu? Ili zar ima Arturov otac za narod
javnih kakovih i posebnih zasluga koje mu se moraju nagraditi narodnim
novcem? Ako ima - slobodno! Ali iz milostinje namijenjene siromasima?!
Duša se mladića zalila ogorčenjem - brutalna nezasitnost, nepravica
pokazala je na nj prvi put u životu svoje žive oči...“
To je ogorčenje bilo tim teže što je Jakov vjerovao u pravdu, i očekivao
božju kaznu za počinitelje tako očite nepravde.

“Milostinja je minula žilavu ruku njegova oca, tvrdu od žuljeva - i pala u
bijelu gospodsku ruku, nakićenu zlatnim prstenjem... A glas prosvjeda što
ga je iščekivao, nije čuo... nego se samo rodio u Jakovljevoj duši... jači i
odlučniji nego što je mislio da bi ga mogla njegova duša smoći... A rodio
se kao mržnja i kao zlurada čežnja za osvetom...”

Jakov je morao shvatiti da razvoj civilizacije nije uništio nepravdu i da se
siromašnima nepravda kao prepreka pokazuje već na početku njihovoga
životnog puta. A njegov je životni put počeo u turobnom siromaštvu:

“Znao je da ima talenta, ćutio je u sebi jaku volju za naukom, i zato je
posegnuo - kad je umolio potporu - za svojim pravom, jer su svi njegovi,
počevši od oca, majke i braće koji su s njim pod jednim krovom živjeli,
pa redom stričevi i ujaci, kumovi i prijatelji, ta cijelo selo, sve je to crna
lička sirotinja, gladna kruha, sirotinja koja je gotovo zavidno iz svoga
siromaštva gledala na gospodsku, tobože, odjeću što ju je na nj skrpalo
milosrđe dobrih ljudi...”

Kad Jakov polazi u Zagreb, očekujući možda onu prvu potporu za koju se
natjecao, do izražaja ponovno dolazi to teško siromaštvo, kod kojega je
najupečatljiviji detalj odlazak do stanice bosonog kako bi sačuvao cipele:

“U rubac je vezao svoje dvije rubače i nešto rublja, k tome primetnula
mati sir i glavu kruha, cipele objesio preko vrata - i tako pošao pješke do
prve željezničke stanice.”

U Zagrebu, dok iščekuje odgovor na molbu za potporu, Jakov pronalazi
siromaški stan s Jerkom Pavličevićem. Na putu u dekanat, gdje ga je
čekao odgovor na pitanje hoće li moći studirati, Jakov jedva podnosi
neizvjesnost:

“Idući uza stube, počeo je najednom moliti u sebi da ga gore zeteče
vijest: “Dobio si potporu.” A onda je pomislio sred molitve: - Ta već je
riješeno... Tvoja molitva znači ono: Ne daj bože da dva puta dva bude
četiri. - I u njegovoj duši našli su se jedan pored drugog dijete Jakov čiji
su se religiozni obredi i molitve još iz djetinjstva u roditeljskoj kući
doticali praznovjerja... i rasudljivi čovjek koji je pozitivnim očima
promatrao prilike... - Sad ću znati sve... - pomislio je naglo i našao se
s ledenom, kao okamanjenom dušom pred vratima dekanata...”

Vijest da je je i ova molba za potporu odbijena teško pogađa Jakova.
U razgovoru s Jerkom idućih dana, u kojem prijatelji razmatraju sve
mogućnosti, saznajemo da mu jedino preostaje vratiti se kući i odreći se
željenoga studija. Tada mu u posjet stiže Artur, ne znajući za bijedu
školskoga prijatelja.

“A svaka njegova riječ bila je natopljena čuvstvom - i Jakov nije mogao da
uščuva u sebi mržnju kojom ga je susreo. Morao je da ga gleda mlađeg i
neiskusnijeg prema sebi, dijete koje još ne shvaća...”

Kada Pavličević napada Artura zbog postupka njegova oca Jakov brani
prijatelja, a zatim se onesvijesti od gladi i iscrpljenosti.

“Jakovljevo lice bilo je bijelo kao papir, samo su se pred očima crnjeli
široki kolobari. Oči su mu bile poluotvorene, a onda je najednom klonuo
glavom i pao kao mrtvim tijelom na naslon stolice.”

Nakon prvoga obroka u dva dana i čaše vina Jakov plače i pita Pavličevića
zašto je napao Artura. Pavličević odgovara vatrenim govorom o idealima
evanđelja, a Jakov na to ipak, braneći i prijatelja i vlastite ideale, i iznad
svega pokazujući veličinu karaktera, Pavličeviću kaže:

“U njega je dobro srce... On nije kriv... . Kojim pravom ogorčuješ njegovu
dušu, a veliš “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe?”


Jakovljeva sustanara u Zagrebu, Jerka Pavličevića, studenta prava
četvrte godine, Novak opisuje kao visokog i suhog.

“U njega su bile velike sive oči, koštunjavo lice tamne puti, imao je tanke i
dugačke usne i bio je odjeven u sive hlače kojima su bile nogavice
otrcane, i u dugačak crn kaput koji je bio skroz iznošen. Na njegovu licu
bila je crta iz koje se po njem sterala neveselost i neka gorčina usprkos
toplom pogledu njegovih sivih očiju.”

Pavličević, koji se već četiri godine probija kroz studij praćen neumoljivim
siromaštvom nastoji pomoći Jakovu. Da ga razveseli troši dvije forinte,
koje mu je poslala majka:

“Izvadio je iz džepa crveni odrezak uputnice i stao čitati glasno: “Šaljem
ti, mili moj sine, dva forinta. Da sam mogla sabrati više, znaš da bi bilo
tvoje. Pomozi se i tim i užij s božjim blagoslovom. Sad znam da je veselo
među tvojim đacima, pa mi se razveseli i ti”. Njegov je glas sve više
podrhtavao, a onda mu je najednom zapeo u grlu, a na trepavicama visile
su mu suze... - Vidite li kako je dobra moja mati... - govorio je napetim
glasom i smiješeći se kroz suze.”

U razgovoru s Jakovom Jerko govori o tragediji i nepravdi siromaštva,
koje je, kaže Jerko, suprotno zakonima prirode, i o strahoti gladi, koja
uništava tijelo, a za dušu čovjeka jednako je opasna kao i obijest:

“Ne vjeruj u to da siromaštvo čeliči čovjeka... Tako se nekom, tko zna u
kojoj prilici, sviknulo reći, a oni kojima je to u prilog, ponavljaju tu riječ
kao bogzna kako važnu i istinitu senzaciju. A laž je!... Siromaštvo
obataljuje čovjeka... Steže mu slobodu - Što ćeš više... Niske brige
podgrizavaju velike misli i obaraju ih, kao što crv koji se zavukao u žilu
obara hrast... Svojevoljno siromaštvo iz požrtvovanja, to je, prijatelju,
što drugo!... To je isto što i srnuti u boj poradi poziva svoga srca... to
stvara velika djela... Takovo požrtvovanje - to je krepost. A gladovanje
od nevolje, to je muka i mučenje pod kojim će malo tko ostati svecem...”


Jerko gnjev zbog siromaštva, zbog Jakovljeve, ali i vlastite sudbine sipa na
Artura, ističući da diže glas protiv nepravde, ali i licemjerja lažnih kršćana.

“Vi nijeste krivi. A da rečem: ni vaš otac nije kriv - lagao bih, bilo bi protiv
mojega uvjerenja... Vi ne poznate život, a on ga pozna, doista ga pozna!
On je znao što je radio - i to je grijeh - on se nije odrekao nauma o kom
je znao da se protivi pravednosti. Moli li on kada Očenaš? Poznaje li kao
službenik Isusove nauke načela: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga
sebe?“, “Ne čini drugome što ne bi htio da tebi drugi čini?”...
Prijatelju - sveta načela! Korifeji socijalističke nauke - to su šeprtlje
naprema Isusovu socijalizmu. Vaš se otac priznaje kršćaninom, pozna
Isusovu nauku, vjeruje u nju, zato polazi crkvu, ispovijeda se, moli, plaća
mise, ide na sprovode i procesije - riječju, obavlja sve što crkva od svoga
člana traži, a ovim jednim djelom kaže: “Sve je laž”. Takva je, vidite,
njegova vjera.”

Jerko Arturu otkriva vrijednost ideala, i opasnost koja prijeti duši od
gramzivosti i neosjetljivosti za nepravdu:

“- Ideali!... Tko se ne kupa u njihovu svjetlu, neće mu dušu osvijetliti
zlato... Tim novcem, sa tih par stotina otrovat će vam vlastiti otac dušu,
zastrijet će vas tminom, UGLIBIT ĆE JE U BLATO... Okoristi se – poučava
vas on - tom stipendijom gdje možeš! Ne obaziri se ni na koga! Gledaj da
bude tebi dobro, a drugi neka žive kako znadu! ... On vas tako riva u
društvo nesretnjaka, koji se očajno grizu za komadić zlata, nad kojim se
vije crn oblak, a na njem sijeva munjom zapisan natpis: Lasciate ogni
speranza!... A nad oblakom, prijatelju, sija sunce na slobodne idealne
duše - tamo bi morao biti vaš svijet!... Kako da to ne shvati vaš otac!
Svi ljudi to shvaćaju. Isus nije mogao naučiti nešto što ne bi bilo
dohvatno i najnižem ljudskom umu.”


U razgovoru s Jakovom, nakon večere i nekoliko čaša vina, Jerko
Pavličević objašnjava zašto je napao Artura, i u tim riječima Novak otkriva
filozofiju pravde kojoj nas uči vjera:

“Isus! Isus! - kliknuo je najednom. - Evanđelje čitaj kad ga oni ne čitaju...
vidjet ćeš, doći ćeš do osvjedočenja da će se jednom dignuti složeni glas
potištenih, jednoglasni prosvjed... - Ili zar se Isus badava rodio?
Njegova će nauka jednom prosvijetliti ljude, a mi se moramo boriti s
križem u ruci... Mi smo žrtve... iz naših muka izrast će stablo pravednosti
i pod svoje grane sakupiti sve ljude... Opet je stao, raširio obje ruke i
stao deklamovati patetično kao glumac. - Ponosno dižu svoje glave kršni
hrastovi u šumi, prkose munji i oluji... A ispod gnjiloga lišća šumskog puzi
nevidljivo podmetnuta vatra u hiljadu trakova. I eto, najednom plane sva
šuma jednom plamenom... Kasno da se gasi... Prođe stotinu godina,
a na garištu zeleni se svježa, mlada šuma... Što je to stotinu godina u
životu čovječanstva koje umuje i bori se tisuću godina da odriješi ruke
sapetoj pravici!... Odozdo diže se jaka bujica i rast će još sto godina... a
iza oluje sinut će sunce, i svjetom će zagospodovati Isusov nauk...”

Na Jakovljevo pitanje, ako ljubi bližnjega svoga, zašto napada i truje dušu
Arturu koji nije kriv, Pavličević shvaća da je Jakov bolji i od njega,
i nekoliko ga je puta poljubio u čelo.


Novakove pripovijetke STILOM su jednostavne, prilagođene jasnoj
poruci koje nose, a u njima prevladava tamna, mračna atmosfera
beznađa. Uz krajnje realističan turoban opis života siromašnih,
tako su opisani i prostori u kojima borave, primjerice bijedan stan
dvojice studenata bez prihoda:

“Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je
bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje.
Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je
pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima.
Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze.
- Zidovi plaču... - rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne
kapljice o zidu... - A molim vas, što da bude veselo u siromaha?”

Strahotu socijalne nepravde Novak je posebice uspješno prikazao
slikovitom usporedbom Jakovljeva i Arturova oca.

“Činilo se Jakovu da gleda svoga više od skrbi i nevolje nego od starosti
pognutoga oca u šupljim opancima, u platnenim gaćama, u otrcanoj
platnenoj maji skrpanoj suknenim krpama, pod iznošenom vojničkom
kabanicom i pustenim škriljakom što ga je kupio još negdje pred osam
godina kad se posljednje dijete krstilo - gleda ga takova, a pored njega
stoji Arturov otac, ugojen gospodin, načelnik grada, u odijelu francuskoga
kroja, s teškim zlatnim lancem na prsluku i s punim prstima prstenja...
Gleda ih obojicu: njegov otac s tvrdim crtama lica pružio je punuku
sinovlju svoju žilavu ruku onamo gdje dijele potporu - a uza nj je pružio i
Arturov otac svoju bijelu, fino ugojenu ruku, i oba, posežući za istom
milostinjom, mole: - Udijelite meni! I ne može Jakov naočigled tog
kontrasta da shvati kolebanja onih koji odlučuju o potpori, u čiju će ruku
pasti milostinja... Ruka prosjaka pored gospodske ruke... Čemu tu
kolebati?... Onda je potražio izražaj stida na licu čovjeka koji je zlatom
nakićenu bijelu ruku držao pruženu upored žilave i crne ruke sirotinje - ali
na licu nije bilo stida...”

Novak progovara ne samo o nepravdi nad pojedincima već i socijalnom
stanju većine hrvatskoga naroda pod tuđinskom vlasti:

“Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni
činovnici... A sve vrvi u činovnike... - rekao je smrknuvši se i stao
zlovoljno ispijati čašu. A narod - viknuo je najednom - seli u tuđinu... Na
njegovo mjesto dolaze tuđi ljudi, trgovina i ono industrije što imamo – i
to je u tuđim rukama. A vi, Hrvati, budit činovnici - to će reći: mizerije...”


I JEZIK kojim je novela pisana jest jednostavan, a sumorna atmosfera
postignuta je posebice korištenjem pridjeva - općih - crna sirotinja;
u opisu prostora - tamna, nevesela soba; u opisu likova - žilava i crna
ruka. Slikovitost je postignuta i korištenjem upravnoga govora. Rečenice
su povremeno isprekidane, kada Novak opisuje misli, ili govor svojih
junaka. Za primjer iznosim Jerkov opis života siromašnih studenata:

“Neprestano kunjamo zamišljeni i nujni, neprestano pod teretom brige:
što ćeš opet jesti... Živimo kao u vječnoj naoblaci bez sunca... Tu se
gnjije... I duša valja da se prozrači... zakisne i ona. A u veselju se opere
duša kao blatna rubača u vodi...”

Dojam o djelu:
Iza čitanja novele “U glib” ostaje gorčina nad socijalnom nepravdom,
koju je Novak kritički vrlo uspješno opisao. Motiv nepravde pri dodjeli
stipendije autor koristi u još jednoj svojoj noveli “Nezasitnost i bijeda”,
samo s još tragičnijim posljedicama - siromašan, sposoban učenik umire
od sušice zarađene u jedino mu dostupnom smještaju, a bogat i
nesposoban mladić ne uspijeva u školi, iako je siromašnom oteo
stipendiju. Posebice je upečatljivo ukazivanje na licemjerje bogatih,
tobožnjih vjernika, koji redovito slušaju riječi s oltara, no u životu bez
razmišljanja krše božje zapovijed, a glas savjesti u njih ne postoji.
U glib su stjerani siromašni, koji ne mogu dobiti priliku da se vlastitim
radom izvuku iz blata siromaštva. U glib sami sebe tjeraju bogati,
koji želeći sve više i više gaze one ispod sebe na društvenoj ljestvici.
Uskrata potpore onome tko bi na nju morao imati pravo za Novaka je
jednaka polaganom ubojstvu, jer autor traži odgovor na pitanje:

“Čemu podupirati ono što po sebi stoji čvrsto, a zapustiti ono što bez
potpore mora pasti?”

Artur, pokoravajući se ocu, tone u glib. Pavličevićevo dobro srce socijalna
nepravda čini sve jadnijim. Jakov, ne dozvoljavajući da ga uništi mržnja
daje noveli jedini dašak optimizma.
31. listopad 2013
u132349
u132349
u glib i druge pripovjetke samo ima
Autor Novak, Vjenceslav
Nakladnik Varaždin : "Katarina Zrinski", 2005
Materijalni opis 134 str. ; 21 cm
Nakladnički niz Zlatna knjiga. Metodički obrađena lektira
Napomena Str. 7: Bilješka o piscu.
Predmetna odrednica Novak, Vjenceslav, 1859-1905 (pripovijetke) - metodička analiza
Klasifikacijska oznaka 821.163.42-3 Hrvatska književnost. Romani, novele, pripovijetke
Anotacija Metodički obrađena lektira. Zbirka sadrži pet pripovijetki: "Lutrijašica", "U glib", "Nezasitnost i bijeda", "Iz velegradskog podzemlja" i "Pripovijest o Marcelu Remeniću". Opisujući razne društvene slojeve i prilike, različite krajeve i ljude, uglavnom obespravljene i siromašne, pisac koji je jedan od najplodnijih hrvatskih realista, na izuzetno vješt način progovara o životnim nedaćama i nepravdama izazivajući sućut brojnih naraštaja čitatelja. Metodički instrumentarij olakšava razumijevanje djela, a obuhvaća analizu svake od pripovjedaka. Postoji rječnik nepoznatih riječi.
31. listopad 2013
ljudi evo stranice gdje ima puno lektira za prijepis: http://www.lektire.org/
31. listopad 2013
Mogu ja jednu reci.Evo Robinsona Krusoa
Robinson je spletom nesrecnih okolnostima,zavrsio je na pustom ostrvu i nasao psa Dzekija ,Petka i Cetvrtka.Bili tu ljudozderi i onda dosao engleski brod i vratio se kuci.Tamo je bio 28 godina 2 mijeseca i 19 dana.Glavni lik;Robinson Kruso.Nadam se da ce pomoci.
31. listopad 2013
u272517
u272517
http://www.igre123.net/forum/tema/retard-banda/30021/2
Dođite u nasu bandu super je!Pljackamo prodavnice,trgovine i unisatvamo teme.Dođite kod Speed Hackera na temu i stavite umjetnicko ime na temu.
Zeli vam srecu Speed Hacker
31. listopad 2013
u272517
u272517
Imate 1000 i 1 noc treba mi bratu.ona prije
31. listopad 2013
u272517
u272517
za 6. razred
31. listopad 2013
u272517
u272517
dobro treba mi lktira a ne tema
31. listopad 2013
ako želiš poslati poruku u tu temu, učlani se ili prijavi
Unesi link na sliku
Primjer: http://www.stranica.com/slika.jpg